Marijana je toliko zaokupljena ciljem da zadovolji svoje roditelje da je sada njena želja za novim saznanjima ugušena stalnom potrebom za potvrđivanjem u očima drugih ljudi, kroz ocene.
Poznajem majku koja sedi ispred mene. Zajedno smo prošle mnogo. Bila sam učiteljica čak trima njenim ćerkama i može se reći da smo gotovo postale prijateljice. Ona je posvećena, savesna majka koja svoju decu voli svim srcem. Znala sam oduvek da mogu s njom da budem potpuno otvorena i kada su vesti dobre i kada baš i nisu. Znam da mi veruje. Ali, danas, prvi put, postavila mi je pitanje na koje sam poželela da joj odgovor prećutim. Da slažem. Nisam znala kako da prevalim istinu.
„Marijanine ocene su dobre, vidim to; Mene brine nešto drugo. Čini mi se da ona više uopšte ne voli da uči kao ranije.” – rekla je.
I u pravu je. I ja sam kod njenog deteta primetila istu stvar. A znam i zašto. Imam odgovor, tu je, na vrh jezika. Ali ne znam da li mogu da joj kažem. Razapeta sam između odgovornosti da pomognem Marijani i činjenice da to što ću reći može zaista da povredi njenu majku.
Istina – za ovu majku i mnoge druge roditelje – je ovo: Njeno dete žrtvovalo je svoju prirodnu radoznalost i žeđ za znanjem, na oltaru postignuća. I za to smo krivi – MI. Marijanini roditelji, nastavnici, društvo – svi smo saučesnici u ovom zločinu protiv učenja. Od prvog dana kada zakorače u učionice, usmeravamo ih prema cilju i treniramo ih da svoj napredak, svoju vrednost, mere prema nekakvim brojevima, ocenama, poenima, nagradama. Naučili smo Marijanu da je njen potencijal vezan uz njen intelekt, a da je njen intelekt daleko važniji od karaktera. Naučili smo je da sakuplja petice, medalje, diplome sa takmičenja i nenamerno smo je naučili da nam uopšte nije važno kako je do njih došla. Šta je žrtvovala. Učili smo je da štiti i razvija svoje akademsko savršenstvo po svaku cenu i da je bolje odustati ako se stvari zakomplikuju nego rizikovati da se pokvari taj savršen rezultat, savršena slika. I, iznad svega, učili smo je da je neuspeh strašan. Da ga se treba bojati. I taj strah je uništio njenu dečju radoznalost i želju za učenjem.
Pogledala sam u ovu mamu i pokušala da pronađem neki nežniji način da joj saopštim da svakodnevno zvocanje zbog ocena istovremeno hrani Marijaninu zavisnost od majčine sklonosti da rešava probleme umesto nje, i uči je da su nekakve brojke, nagrade koje dobija daleko važnije od truda koji je ona uložila da nešto novo nauči. Marijana je toliko zaokupljena ciljem da zadovolji svoje roditelje da je sada njena želja za novim saznanjima ugušena stalnom potrebom za potvrđivanjem u očima drugih ljudi, kroz ocene.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: OBRAZOVANJE
„Šta se od nas očekuje? Da podelimo što bolje ocene i da nas niko ne proziva“: Nastavnici nezadovoljni novim pravilnikom o ocenjivanju u osnovnoj školi
Na meti kritika su nove odredbe člana 5 ovog pravilnika, koji će, prema tvrdnji članova Granskog sindikata prosvetnih radnika Srbije „Nezavisnost“, doneti velike probleme zaposlenima u obrazovanju. Sporno rešenje predviđa...
Đaci iz Srbije iznad međunarodnog proseka u izostancima iz škole – strateški se ne pojavljuju na časovima i kasne
Đaci iz Srbije strateški se ne pojavljuju na pojedinim časovima, bilo da kasne ili izbegavaju časove iz određenih predmeta. Po tome smo iznad međunarodnog proseka zemalja učesnica u poslednjem ciklusu...
“Vaspitanje u funkciji dobrobiti i celovitog razvoja dece” – vodič Ministarstva prosvete, namenjen zaposlenima u prosveti
'Vaspitanje dece je važna i uvek aktuelna tema jer ima dugoročni uticaj na decu i njihove porodice, kao i zajednicu u kojoj žive i društvo u celini. Nastavnici i drugi...
Др Албина Миланов-Стојкечић: Свети Сава је био човек свога века, али и човек за све векове
Узмемо ли да је Свети Сава рођен 1174. године, ове године славимо 850 година од његовог рођења; али свакако се обележава и јубилеј 430 година од кад је Синан паша...
Nema komentara.