Može naslov da glasi i šta nam rade deca, ipak učinilo mi se privlačnijim onako kako sam naslovila pisanje, a odnosi se na isto. Na našu decu…

Piše: Ivana Vana Stanisavljević
Već sam pisala o važnosti komunikacije sa decom, građenju poverenja, stručnoj literaturi i uključivanju kompetentnog lica.
Opet ću, i ako moje pisanje dotakne bilo koga, dobro je, a i da ne dotakne nikoga, pisaću, jer je važno. Pisaću jer proživljavamo, kao porodica novo poglavlje, zvano peti razred, a imamo drugare koji su sedmi, osmi, pa od prvog do trećeg razreda srednje škole.
Koliko stvarno slušamo svoju decu i one male signale koje nam šalju, nekada govorom tela, mimikom, ponekad verbalno, koliko smo pažljivi slušaoci, a u kojoj meri aktivni sagovornici, onda kada treba?
Ovo pisanje nikako ne treba da ima konotaciju viđenja jedne mame, koja se boji novina. Naprotiv, piše mama koja želi da je u toku, prati i uči sa svojim detetom i od svog deteta, kako bi mogla da ga uputi, posavetuje, čuje. Razume. Biram da sam na strani dece, ako smo pravilno postavili stvari od početka. Biram i da smo pogrešili i da to možemo da prihvatimo, ali da bez odlaganja reagujemo. Uvek je bolja reakcija, naravno primerena, od zatvaranja očiju, nezainteresovanosti, ublažavanja, odustajanja, biranja uloge nemoćnog.
“Roditelji prećutno pristaju. Ko je odgovoran ako dvanaestogodišnje dete kasno u noć piše poruke, nepristojne sadržine, bez obzira da li ustaje rano ili ne?”
Na mnogo načina naša deca danas komuniciraju, na žalost, po najmanje uživo, pa, iako i sama insistiram na živom razgovoru, gledanjem sagovornika u oči, prihvatam i svaki drugi vid komunikacije, ponajpre mislim na tehnološki. Viber, WhatsApp, Facebook, Twitter, Instagram i mnogi drugi, meni možda manje poznati. Prihvatam, dozirano, kao i sve drugo u životu. Ne može da bude ni zdravo ni priridno da dete uzrasta od šesnaest godina, na primer, u toku ručka, dok se postavlja dalje jelo, umesto da aktivno učestvuje u postavljanju i živo komunicira sa porodicom, ispod stola drži telefon i koristi ga. Roditelji prećutno pristaju. Ko je odgovoran ako dvanaestogodišnje dete kasno u noć piše poruke, nepristojne sadržine, bez obzira da li ustaje rano ili ne? Zna se koje je vreme detetu tog uzrasta potrebno za spavanje, odnosno kada je prirodno da dete spava i ustaje ujutro, umesto u podne, pred odlazak u školu. Gde je roditelj i čime se zanima ili možda mirno spava dok mu dete vodi neki drugi život? Zašto uopšte telefon treba da bude noću u spavaćoj, dečijoj sobi? Roditelj i samo roditelj postavlja granice u kući i kaže detetu da je pravilo da telefon stoji na određenom mestu, utišan ako treba, a dete veče završi čitajući neko interesantno, zabavno ili edukativno štivo.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Dok pakujem odeću koju ste prerasli…
Eto ga opet ono doba godine. Krevet u dečoj sobi prepun je letnjih stvari koje su izvađene iz ormana, a zimske iz vakuum vreća traže svoje mesto na polici. Okružena...
Kako sam, od vaspitačice mog sina, naučio šta znači biti DOSLEDAN roditelj
Bilo je to davne 2006. Zima, sneg, napolju smrzlo, a ja sam došla u vrtić da pokupim nastarijeg sina, Sema, koji je tada imao 5 godina. Moja prijateljica Laura i...
Plašiti mlad svet da je brak mrak a dete neka crna aždaja je krajnje nenormalno
Uloga oca u odgajanju deteta je važna. Balkanski mentalitet opravdava to na drugačije načine. Glavne rečenice su: Naspavaj se sad dok još možeš, nećeš stići oprati ni kosu, preteško je,...
Vedrana Rudan: “U kakvom vremenu živimo – svako dijete ima karakter, ni jedan ga roditelj nema”
U kakvom ludom vremenu živimo? Svako dijete ima karakter, ni jedan ga roditelj nema. Tako je govorio moj sin. Krešo se bacio na pod. Urlao je, valjao se po kuhinjskim...
Nema komentara.