Mnogo mi većih problema imamo od tog nesretnog benda u nesretnom vrtiću, ali smo roditelji koji oko svega dignu halabuku dva, tri dana
Orilo se u vrtiću. Deca pevala narodni melos. Sa izvora dva putića, stigla “gara” do vrtića. I još neće da primi vakcinu. Ljudi besni. Kliču – spasite decu! Ovo je užas!
I da primi “gara” vakcinu, isto nam se ‘vata. Zakasnili ste zgražavanjem, snebivanjem, čuđenjem, užasavanjem i ostalim rečima što prodaju novine.
Shodno ovom 21. veku, veku u kome smo postali slobodni, neokovani, liberalni, naučili smo decu mnogo toga. Uložili smo ozbiljne napore, prigrlili liberalno demokratski zapad, i u skladu s njim podigli generaciju slobodnoumne dece (više “slobodne”, nego umne, al koga briga).
Naučili smo ih da je moral stara, izlizana fora iz srednjeg veka (jer o srednjem veku znamo samo da je bio zatucan, okovima prožet, konzerva period, za dalje informisanje o srednjem veku, za današnjeg omladinca, školska torba je bila preteška i to gradivo smo (iz)bacili). Pomenite samo danas reč moral, i upoznaćete hordu boraca za ljudska prava i mir u svetu, koji će da vas zaspu pitanjima:
– a ko je stvorio moral?
– ko određuje šta je moralno, a šta ne?
– ako je tebi nešto moralno normalno, ko kaže da se moje i tvoje viđenje normalnog moraju podudarati?
– gde piše definicija normalnog/moralnog?
– etički kodeks u životu, pa u kom veku ti živiš?
Nekako na moral, bar u moje vreme (osećam se ponekad kao da imam 100 godina, koliko su se brzo stvari promenile), oslanjali su se stid i sramota. Jednostavan je princip bio – jebiga, desi se, zajebeš nešto, desi se svakom ponekad da pogreši. Malo te stid, malo te sramota, malo se pokriješ ušima, vide ljudi da si se pokajao, vremenom oproste, zaborave. Danas… Htela sam da kažem da je danas totalno out da se stidiš, ili, ne daj Bože kažeš za nešto (nekog) – to je sramota, ali ta moderna podela na in/out je preblaga za opisivanje današnjeg položaja stida u društvu. Danas si totalni “seljak” ako kažeš – ej bre, kako te nije sramota da pred ocem sediš u šorcu koji otkriva pola tvog gluteusa i bar 1/4 vagine. I odmah kreću pitanja – šta je to sramota na mojoj guzici? Pa zar sve žene nemaju vaginu, zašto da se stidim? Zašto npr. ruka nije sramota, a vagina jeste? I onda vidiš koliko smo otišli u ono što je, u neku ruku, antonim vagini.
Razmišljam tako, i opet moram da kažem, u moje vreme, npr. u srednjoj školi, u celoj generaciji bilo je, možda 2-3 promiskuitetne devojke (naravno sad će prosečan borac, ili borkinja za ljudska prava da me pita a šta je to promiskuitet i ko ga određuje), a ostatak, tačnije velika većina je bila normalna, shodno svojim godinama, zdrava ženaka populacija. Dok danas, nažalost imamo situaciju, gde na 100 devojčica, daj Bože da proberete 5 normalnih. Naravno, bez pitanja – a šta je normalno, nećemo dalje. Pa majku mu poljubim, nije normalno da većina devojčica već sa 14, 15 godina izgleda kao da je ispala sa nekog pornografskog sajta. Vidite li vi kakva vam deca hodaju i ulicom i Instagramom, Tik Tokom, Telegrafom? Razgovarate li vi sa svojom decom, i o čemu? Skoro sam prisustvovala sceni gde dvadesetogodišnja devojka, toliko slobodno razgovara sa drugom svog oca o svojim seksualnim afinitetima. Bez ikakve namere da ga seksualno privuče, već devojka je toliko slobodoumna da smatra da nije problem na nedeljnom ručku, pred duplo starijim osobama reći – ja volim BDSM, B/D, S/M i ostala slova. Prvo sam googlala, posle mi nije bilo dobro. Ja razumem vremena se menjaju, svašta novo saznajemo, učimo svaki dan, širimo i interesovanja i vidokrug, al gde se izgubila ona granica razlučivanja kad je za šta mesto i vreme. Svi mi imamo telo, sve delove tela na broju, svi smo mi seksualna bića, svi mi imamo seks, sve u redu. Ali ima li potrebe mahati vaginom iznad vruće supe s knedlama?
Deca su nam nevaspitana, neobrazovana, neinformisana, nekulturna, glupa, ograničena, neinteligentna, bezobrazna, a sve pod okriljem slobode, demokratije, 21. veka. Nije li to onaj užas, koji smo pomenuli kod “gare” u vrtiću? Mnogo mi većih problema imamo od tog nesretnog benda u nesretnom vrtiću, ali smo roditelji koji oko svega dignu halabuku dva, tri dana, a posle nastavimo rođene debile da mazimo po glavi i govorimo – makar si mi živ i zdrav! Jeste, živi smo, zdravi, i otišli smo u …..!
Izvor: Ljiljana Španić
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Maja Uzelac: Ljudi se čude što se toliko radujem svojoj deci
Sreća je pored mora, bez dece ...u zagrljaju voljene osobe, letnjeg dana - kažu rezultati istraživanja. Jbg videla sam na instagramu. Dobitak u osećaju sreće od bivanja s romantičnim partnerom,...
Zašto današnja deca ne žele da odrastu?
Piše: Jovana Papan, Politički nekorektan vodič za roditelje Da li današnja deca pokušavaju da izbegnu odrastanje? Džin Tvendži, američki psiholog i autorka knjige "I-generacija: Zašto današnja super-povezana deca rastu u...
Iva Gajić, SBB kompanija: Zašto je EON platforma najbolji izbor za bezbrižno detinjstvo?
Detinjstvo ste proveli na malim ekranima i ta ljubav vas je vodila kroz život. Kada te shvatili da su mediji ono čime želite da se bavite, iako je poznato da...
Memedović: ekološku borbu gubimo jer decu nismo naučili pravom odnosu prema prirodi
Bitku za zaštitu životne sredine građani Srbije vode na ulici jer nisu naučili decu ispravnom odnosu prema prirodi, rekao je Jovan Memedović, novinar i autor serijala Savim prirodno, na 36....
Nema komentara.