Iz ugla jedne tinejdžerke: Zla rodbina iz unutrašnjosti
Raduje se familija sa sela što su ih se uopšte setili usred tako teškog života pa ih punog srca pozovu u goste, na selo.
Raduje se familija sa sela što su ih se uopšte setili usred tako teškog života pa ih punog srca pozovu u goste, na selo.
Da, evo ja sam jedna od onih devojaka koja je punoletstvo proslavila kao svadbu. Ustvari, pre kao generalnu probu jer mi je od svega što sadrži svadba, nedostajao samo mladoženja. Eto, ja sam baš ta. Ali… nećete me naterati da se osećam loše. A evo i zašto…
Molim roditelje koji imaju kućne ljubimce ili planiraju da ih imaju, da ne prave razliku između dece i ljubimca. Mogli bi da postanemo depresivni. Čudna su ova moderna vremena.
Znate šta me je snašlo? Sve sem princa. Počela sam da se pitam ko je kriv. Pa, da krenem redom…
Odluka je puno a sve su nekim čudom vezane za 01. januar i nekim čudom se ponavljaju iz godine u godinu. Moj zaključak je da lažete kao braća Grim, zajedno.
Da se ja nešto pitam, a ne pitam se, na onaj papir koji potpisujete kada sklapate brak, dodala bih zabranu za reči MOJ i TVOJ. Postoji jedna reč koju veoma retko čujem. Eto tu reč bih uvela kao obaveznu i jedinu moguću. Znate valjda koja je…
Nastavak priče sledi posle dva sata, kada su nas roditelji sačekali nakon takmičenja. Po izrazu maminog lica shvatili smo da nešto nije u redu.
Kada sam polovinom oktobra doputovala kući, na raspust, dočekao me je papir, kucan na kompjuteru, savijen na četiri dela. Onako, blago izgužvan, odisao je nevoljom. Uz papir sam dobila poruku: „Spasi mi dete“.
Omakla se loša ocena… svakome se desi. Roditelji podele sa nama našu muku, uteše nas i ponude pomoć da savladamo gradivo koje ne razumemo.
Svake godine, tradicionalno, poslednje subote u septembru održava se roditeljski sastanak. E, o tome ću. Samo, ova priča počinje mnogo ranije…