Mi učimo decu da je vrednost poklona određena cenom – i guramo ih u svet potrošnje
Pomislimo da nije u redu da jedno dete dobije skup, a drugo tako jeftin poklon, pa onda tom drugom detetu kupimo još nešto, da bi cene bile približno iste.
Pomislimo da nije u redu da jedno dete dobije skup, a drugo tako jeftin poklon, pa onda tom drugom detetu kupimo još nešto, da bi cene bile približno iste.
Postulati potrošačkog društva – „lična korist, niski troškovi, pravo na robu i osiguranje od štete” – prenose se i na naše ljubavne veze.
Kako bi slična prekomerna izloženost slikama novca i srećne potrošnje mogla da ne izazove povećanje nelagodnosti među isključenima, da ne razdraži želje i frustracije mladih sa najvećim nedostatkom novca?
“Stalno nam se govori o tome koliko đubreta stvaramo, ali slike sumnogo moćnije od reči,” poručuje Repese.
Igračke nisu isključivo igračke, stvorene radi igre. Sem te primarne uloge, one čine gradivne blokove za budućnost našeg deteta. Oni uče našu decu o svetu i o sebi. One šalju poruke i izgrađuju system vrednosti. Ovako bi trebalo svaki mudar roditelj da misli o igračkama koje kupuje svojoj deci.
Uloga nas roditelja, u potrošačkom društvu je da pokažemo deci šta znači biti potrošač u svetu konstantnog reklamiranja i trošenja.
Omiljeni izgovor budućih roditelja koji odugovlače sa „rodama i kupusom“ je da su deca suviše skupa. Kada biste stavili sve što mislite da vam treba na spisak, poverovali bi ste im. Jeste, svako dete danas dolaskom na svet postaje skoro pa zavežljaj od „milion dolara“, ali da li zaista mora…
Čini se da darivanje nikad nije bilo shvaćeno tako vulgarno kao danas, kada materijalna, robna i novčana dimenzija darivanja igraju ključnu ulogu.
Roditeljima je, sasvim izvesno, najteže. U moru besprekorno istestiranih, neutralnih i dermatološki ispitanih proizvoda treba naći najbolji za svoje čedo.