Prezaštićeno dete je kao bežični telefon koji ne može daleko od baze
Pišti u njemu anksioznost, nesigurnost. Počinju panični napadi. Čim ostane sam i oslonjen na sebe. Jer nema “bazu” u sebi.
Pišti u njemu anksioznost, nesigurnost. Počinju panični napadi. Čim ostane sam i oslonjen na sebe. Jer nema “bazu” u sebi.
“Roditelji neopravdano prebacuju krivicu na institucije, iako deca u ključnom periodu razvoja, dakle do pete ili šeste godine, najviše vremena provode s njima”
Ma, miniratjte mu samostalnost, ali pod čipkastim velom dobrih namera. Tako će se zbuniti još više.
Nerešena separaciona anksioznost sa svojih roditelja prenosi se na decu te odrasli ljudi zavise od svoje dece čineći njih zavisnim od sebe i nesamostalnim za život.
Ukoliko mislite da decu štitite preuzimajući sve na sebe, znajte da nikoga ne možemo zaštititi – ljude možemo samo OSNAŽITI. I to je to.
Na kraju, urade umesto nih te proklete zadatke – i njima treba malo mira kada klinci zaspe. A i ta učiteljica, ko da su deca na fakultetu…
Deca kojoj nije bilo dozvoljeno da padnu, oznoje se, oderu kožu, ubodu se na trn, iskuse malo “zdravog” bola, ne mogu da stvore sliku o tome šta je realnost.
Niko ti nije dužan da sada tvoje rađanje plaća tako što te pušta da švrljaš po njegovom životu.
Roditelji su, pa oni valjda najbolje znaju šta je njihovom detetu potrebno.
Ovo istraživanje baca novo svetlo na to kako roditelji osujećuju dečiji razvoj u ključnom periodu priprema za osnovnu školu.