Evropa obnavlja gradivo: kako se prave bebe
Mnoge evropske zemlje smatraju da pripadaju umirućim nacijama
Mnoge evropske zemlje smatraju da pripadaju umirućim nacijama
Roditelji danas odgajaju narcise jer u svojim ubeđenjima da je baš njihovo dete posebno, drugačije, nadareno ili vrednije – uopšte nemaju mere.
Ono što najčešće čujem od žena u svom okruženju jeste da su prezaposlene i na ivici da “pregore”. Kada ih pitam da li u rasporedu planiraju vreme samo za sebe i drže ga se nezavisno od toga kome su u tom momentu potrebne, gledaju me kao da odjednom imam dve glave.
Ako u porodici ukućani nedovoljno dobro slušaju i razumeju dete, ono počinje da se obraća roditeljima jezikom simptoma – to jest, stvara im probleme koji oni više nisu u stanju da ignorišu. Dete kao da govori roditeljima: “Preko mi je potrebna vaša pažnja i briga!”, ili “Tata i mama, molim vas, ne svađajte se, hoću da ostanete zajedno, jer vas oboje volim!”
Često me neke poznanice pitaju, “Što je to na tebi? Divno je. Čije je?” Ja kažem “Moje.” One kažu “Ma ne, mislim, koja je marka?” Odgovorim “Ničija. Ako je na meni moja je….”
U potrazi za preporukama kako da usavršim svoje roditeljske veštine, naišla sam na jedan sjajan ruski sajt (http://www.psychologies.ru) i tekst u kome piše kako deca reaguju na nas i naše ponašanje prema njima. Između ostalog, tekst sadrži i listu saveta „iz prve ruke“ koje bi svaki roditelj trebalo da pročita, a i da primeni. Lista je zamišljena kao obraćanje petogodišnjeg deteta svom roditelju.
Roditelji tako ne bi imali nikakvih briga osim da proizvode decu i da služe državu, a za sve ostalo bi se pobrinula država sama sa svojom armijom stručnjaka.
Svaki put kada, umesto njega, dohvatite igračku koja je detetu zapala ispod ormara, uskratili ste mu mogućnost da doživi uspeh, da se oseti sposobnim i da oseti sreću i zadovoljstvo zbog ličnog postignuća.
Sigurno ste primetili da, kao što roditelji podižu decu, i deca u nekom pogledu podižu roditelje. Dok ne postanu roditelji, odrasli se često ponašaju kao deca jer imaju mnogo slobode i nisu obavezni da se brinu o nekome.
U svetu u kojem danas živimo osećanjima se ne pridaje dovoljno važnosti. Intelektualne sposobnosti cene se mnogo više nego osećanja. Ona se čak često doživljavaju kao nešto što nas sprečava da pravilno mislimo. Pri tom se zaboravlja da je sve ono što je u životu zaista vredno, sve ono što mu daje smisao – povezano s osećanjima.