Prema tradicionalnom shvatanju vaspitanja, odgovornost za pravilan rast i razvoj deteta preuzima cela zajednica. Moderno društvo kao da ne poznaje ovu mudrost, pa roditelji, hteli to ili ne, preuzimaju odgovornost i za ono za šta ne mogu biti odgovorni…

Piše: Marina Maleš,
predsednik Udruženja za zajedničko življenje i odrastanje „Jasenak“
U organizaciji portala Detinjarije, u Novom Sadu održane su dve tribine, prva na temu Savremeno roditeljstvo i emocionalna inteligencija, u martu 2018. i druga, u maju, na temu Tradicionalno i moderno roditeljstvo. Na tribinama su govorili Vladan Beara, psihoterapeut, Snežana Golić, pedagog, Nenad Gladić, roditelj, Jovana Papan, urednik portala Detinjarije, i Milan Inić – Jaserštajn, jutjuber. Tribine je posetilo osam „jasenaka“.
Zbog potrebe da kao roditelj nađem odgovore na pitanja u vezi sa tradicionalnim odnosno modernim roditeljstvom, kao i zbog datog obećanja onima koji nisu bili, a želeli su da dođu na organizovane skupove, napisah nekoliko redaka na pomenutu temu. Između ostalog, na pisanje me je posebno podstakla druga održana tribina. Pa u vezi sa tim, prvo bih pokušala da odredim pojmove tradicija, moda, roditeljstvo.
Krenimo redom – tradicija je sve ono što smo na osnovu savremenih merila racionalnosti i humanosti izabrali iz prošlosti kao vredno učenja i pamćenja. Ona obuhvata sve što je dobro rečeno i urađeno i što je izdržalo proveru na vekovnim iskustvima i obezbedilo sebi mesto u svesti sadašnjih ljudi. Moda, pak, označava sve ono što je aktuelno, novo, svojstveno vremenu u kojem živimo. Roditeljstvo je „neprekidan proces… poziv za koji nisu dovoljne samo urođene sklonosti, nego učenje, rad na sebi i strpljivo samoproveravanje“.
Prema mišljenju velikog broja pojedinaca, tradicionalno roditeljstvo zasnovano je na porodičnim, odnosno humanističkim vrednostima, dok je moderno zasnovano na vrednostima potrošačkog društva i treće industrijske revolucije. Tradicionalno roditeljstvo odlikuje se postojanjem autoriteta i jasne hijerarhije – „zna se ko kosi, a ko vodu nosi“, dok se moderno roditeljstvo odlikuje odsustvom autoriteta i sve češće prisustvom mediokriteta, a na vrhu hijerarhijske lestvice postavlja se – dete (sve i svi su, osim deteta, u službi deteta i njegove sreće)!
Cilj tradicionalnog roditeljstva je da se dete pripremi za život u zajednici. Deci se odmalena „poverava odgovornost“ (prema njihovim sposobnostima i mogućnostima); ona rade sa svojim roditeljima učeći se tako osnovnim životnim i drugim veštinama neophodnim za samostalan život, odnosno za život u porodici koju će sami zasnovati kada dođe vreme za to. Deca sa radošću preuzimaju poverene zadatke, jer ukazano poverenje odraslih pruža im osećaj pripadnosti i jača njihovo samopoštovanje i samopouzdanje. S druge strane, čini se da je cilj modernog roditeljstva da dete učini zauvek srećnim i „slobodnim“. Upravo zbog toga, detetu se dopušta da čini šta želi i kako hoće, a pri tome se nema u vidu ono na šta je Marija Montesori pre više decenija govorila: „Pustiti dete da čini što želi, pre nego što je razvilo sposobnost kontrole, izdaja je ideje slobode“. I danas, deca puštena da čine po sopstvenoj volji stradaju i pate… svuda, postajući sve manje slobodna i srećna. Moderno roditeljstvo se poziva na dečija prava, ali ne i na njihove obaveze. Moderni roditelji sve češće „štite sopstvenu decu od života“ (od dosade, tuge, besa… i svega drugog što procene da ugrožava detetovu sreću)… ne pružajući im mogućnost da kroz podelu obaveza – zajedničarenje, saučestvuju u razvijanju i negovanju samog sebe.
Tradicionalni roditelji u svemu su sa svojom decom, pa i u igri i to ne u bilo kakvoj, već u onoj koja predstavlja „sažete formule života… koje nepredvidivost i tragiku ljudskog života dovode na ljudsku meru“ . Doduše, i moderni roditelji se povremeno igraju sa svojom decom, ali sve manje tradicionalnih igara, njihova interesovanja uglavnom su usmerena ka igricama i zabavi, a sve zarad uživanja.
Prema tradicionalnom shvatanju vaspitanja, odgovornost za pravilan rast i razvoj deteta preuzima cela zajednica, afrička poslovica “Da bi se odgajilo dete, potrebno je celo selo!“ govori tome u prilog. Moderno društvo kao da ne poznaje ovu mudrost, pa roditelji, hteli to ili ne, preuzimaju odgovornost i za ono za šta ne mogu biti odgovorni (ne zaboravimo – danas umesto poznatih komšija u naše kuće, u dečje sobe, kroz različite medije krišom dolaze nepoznati ljudi… jutjuberi, tviteraši… vrlo često, spodobe).
Sigurno je da bi se još mnogo moglo reći o tradicionalnom i modernom roditeljstvu, ali ja bih ovde zastala i zapitala pre svega sebe, kojem roditeljstvu bih dala prednost? Pre nego što odgovorim, osvrnula bih se još jednom na pojam tradicionalan i na ono što je o tome rekao Vladeta Jerotić: tradiciju možemo shvatiti dvojako – kao podsticaj ili kao opterećenje. Tradicija je podsticajna ukoliko smo otvoreni da vidimo, prepoznamo i utkamo u nju vredna savremena dostignuća, i to tako da i sama kroz vreme mogu da se nadograđuju. Tradicija postaje opterećujuća kada smo zatvoreni za prepoznavanje i prihvatanje novih dostignuća, odnosno kada je branimo od svega novog. Imajući u vidu sve dosad rečeno, bez dileme opredeljujem se za roditeljstvo zasnovanom na tradiciji, na onom što se prema merilima racionalnosti i humanosti izdvojilo iz prošlosti kao vredno učenja i pamćenja i što je izdržalo proveru na vekovnim iskustvima i obezbedilo mesto u svesti sadašnjih ljudi. Osim toga, svesna opasnosti da tradicija, ukoliko se ne shvati kao podsticajna, može da preraste u tradicionalizam spremna sam da preuzmem odgovornost i da uložim, ako treba, i celu sebe ne bi li roditeljstvo za koje sam se, i nesvesno, opredelila zaštitila od ograničenosti, skučenosti i promašaja. Da je to zaista i moguće, potvrđuju primeri, pre svega, mojih roditelja, ali i drugih tradicionalnih roditelja, koje sam imala čast da upoznam i sa kojima i danas zajedničarim u ovom modernom vremenu.
Nameće se pitanje – šta je potrebno za tradicionalno roditeljstvo, onako kako sam ga ovom prilikom predstavila? Pre svega – izdvojila bih spremnost roditelja da se suoče sa samim sobom, da rade na sebi, da neumorno uče i da zajedničare sa svojom decom!
Da je malo, nije, al’ da vredi, vredi!
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Maja Uzelac: Ljudi se čude što se toliko radujem svojoj deci
Sreća je pored mora, bez dece ...u zagrljaju voljene osobe, letnjeg dana - kažu rezultati istraživanja. Jbg videla sam na instagramu. Dobitak u osećaju sreće od bivanja s romantičnim partnerom,...
Zašto današnja deca ne žele da odrastu?
Piše: Jovana Papan, Politički nekorektan vodič za roditelje Da li današnja deca pokušavaju da izbegnu odrastanje? Džin Tvendži, američki psiholog i autorka knjige "I-generacija: Zašto današnja super-povezana deca rastu u...
Iva Gajić, SBB kompanija: Zašto je EON platforma najbolji izbor za bezbrižno detinjstvo?
Detinjstvo ste proveli na malim ekranima i ta ljubav vas je vodila kroz život. Kada te shvatili da su mediji ono čime želite da se bavite, iako je poznato da...
Memedović: ekološku borbu gubimo jer decu nismo naučili pravom odnosu prema prirodi
Bitku za zaštitu životne sredine građani Srbije vode na ulici jer nisu naučili decu ispravnom odnosu prema prirodi, rekao je Jovan Memedović, novinar i autor serijala Savim prirodno, na 36....
Nema komentara.