Piše: Lazar Džamić
Da je Srbija baterija, imala bi samo negativni pol.
Takva bi bila i energija koju daje. Nervozna, živčana, energija sumraka. Da je Srbija baterija ona bi iz sijalice isisavala svetlo.
Malo je situacija u kojima se to vidi bolje nego u poređenju školskih sistema kod nas i ovde. Kod nas, kao i u Kini i mnogim drugim sličnim zemljama, pristup se bazira na kazni. Na negativnom ‘fidbeku’, reč koju ovde koristim u vrlo specifičnom psihološkom značenju stimulusa koji se daje da bi se ohrabrilo (ili ne) određeno ponašanje.
Neverovatni direktor iz Britanije uči đake da kolju prasiće i pucaju iz puške
Poslednji primer koji me je na to podsetio je naša rođaka. Dete iz srpskog ima četiri petice i jednog keca. Zato što je zaboravila da nauči pesmicu. Statističar – a i bilo koja osoba sa minimumom zdravog razuma – bi sebi postavio jednostavno pitanje: da li, u bilo kojim uslovima, neko sa vrlo izraženom tendencijom da bude odličan može toliko da ode u drugu krajnost da odjednom zasluži najnižu ocenu? Matematički trend je, jednostavno, na detetovoj strani…
Ali, ne. Njena jedinica nije ocena njenih sposobnosti, ni trenda njenog opšteg napredovanja. To je kazna. Za normalno dečije ponašanje. Za to što je ljudsko biće. Filozofija i psihologija te jedinice je ista ona koja čitavu zemlju drži na kolenima već decenijama: filozofija formalne kazne. Psihologija ‘epifanijskog šamara’. Navodno, svi mi uviđamo greške tako što nas neko lupi po glavi, da se trgnemo i vratimo na pravi put. Seljačka, siledžijska psihologija teranja volovskih kola.
Ta negativna kultura je svuda. Glavna funkcija učitelja i profesora kod nas je hvatanje studenata u neznanju, umesto da ih ohrabruju na putu ka znanju; i za život i za polaganje ispita. Srpski pristup na ispitima je traženje razloga da se student obori; engleski pristup je da se nađe način da položi. Jedini izuzetak koji je meni ovde poznat je vozački ispit; kao što i treba, kada se upravlja smrtonosnim oruđem.
Tom negativnošću se kondicionira i ohrabruje osveta nad normalnim funkcionisanjem ljudskog bića: da se, s vremena na vreme, prave greške iz kojih se uči. Tako se neko ubija u pojam, bez obzira rezultat.
A taj rezultat se zna. I ovde i tamo. Literatura koja dokazuje dugoročne prednosti ‘pozitivne povratne sprege’ (fidbeka) u vaspitavanju dece bi ispunila pola Narodne biblioteke. Nije nikakva tajna, nego osnovno pravilo obrazovanja i vaspitavanja u razvijenim zemljama. Ukratko: permanentno ohrabruj ponašanje koje želiš da dobiješ, umesto da stalno kažnjavaš ono koje ne želiš. Ali, to zahteva napor, razmišljanje, dobru volju, partnerski odnos i kontrolu impulsa za pokazivanjem moći; ne kod dece, već kod onih koji ih vaspitavaju.
Jedno od najzanimljivijih istraživanja o pozitivnom ‘fidbeku’ je korisno i roditeljima. Dr. Mark Goldštajn je svojevremeno proučavao načine na koje supruge u brakovima koji ne funkcionišu (ne uključujući tešku patologiju kao što je nasilje) pokušavaju da promene ponašanje svojih supruga.
25 zadivljujućih činjenica o finskom obrazovnom sistemu
Polazna tačka mu je bilo pitanje: šta smo do sada naučili o najuspešnijim metodima uticaja i promene ponašanja na svim živim organizmima koji su do sada naučno proučavani?
Poenta je bila jednostavna i neoboriva: ista kao i gore. Pozitivna stimulacija željenog ponašanja uvek nadmaši kaznu za loše. Supružnici koji su igrali na pozitivnu kartu su statistički prolazili bolje. Negativnost stimuliše razočaranje, odbojnost i osećanje nepravde. Gubitak motivacije, ne njen povratak. Otuda i naša težnja za ‘provlačenjem’: u školi, na fakultetu, na poslu, u životu… Učenje kao smaranje.
Uspešnu decu i uspešne ljude ne proizvodi strah od Dementora, nego podrška mentora.
„Čaj od šljiva“, Lazar Džamić, Laguna 2016.
(naslov i oprema redakcijski)
O Srbima, Englezima i fantaziji emigracije.
Ilustrovao Aleksandar Zograf.
„Lazar Džamić pokazuje tipičnu englesku veštinu: da sa malo reči mnogo kaže. Jezik kojim to čini je jednostavan i otmen, metafore su mu maštovite i pametne, a zapažanja lucidna i duhovita. Uz perfektnu ravnotežu šarma i ozbiljnosti, on poredi uzdržani engleski i pregrejani srpski mentalitet, u isti mah nemilosrdno i sa velikim simpatijama za obe strane. Od Borislava Pekića do današnjih dana nismo, verujem, imali boljeg autora koji se prihvatio ove izazovne teme.“ Ivan Ivačković
„Dve države, jedna kraljevina bez krune i druga republika sa krunom na zastavi. Dva naroda, jedan koji se pravi važan i drugi koji se „pravi Englez“. Dve civilizacije, jedna koja ima Vimbldon i druga koja ima šampiona istog. Dva ostrva, jedno okruženo okeanom, drugo žicom… Lazar Džamić je zaista fenomen. Sudeći po Čaju od šljiva, on je čovek koji je uspeo da bude na dva (suprotna) mesta u isto vreme!“ Slavoljub Stanković
„Krovni naslov Čaj od šljiva bio je genijalno Lazino pokriće za ozbiljnu studiju engleskih i srpskih korena, DNK, mentaliteta, radne etike, komunikacije, ponašanja, svakodnevnih navika… Kako su tekstovi odmicali, postajalo je očiglednije da je pred čitaocima ozbiljna sociopsihološka studija. Takvu je mogao da napravi samo rasni antropolog koji ozbiljno studira pojedince, zbilju, društvene grupe, mentalitete, socijalne odnose, pojave, društvene anomije, istorijski kontekst…“ Miša Brkić
„Džamić inteligentno i na jednostavan način ulazi u mikrokozmos naše svakodnevice. On pokazuje ono nesvesno, ali vrlo vidljivo, i na (samo)ironičan način otvara različitost mirisa i osećanja Zapada i Istoka, Rima i Carigrada; znači onoga što shvaćamo Europom.“ Andrej Horvat
Sasvim netacno. Polazi od premise sa greskom=predrasudom i upire se da je dokaze, naravno nedovoljno dobro.
To govorim kao neko ko je bio ne samo pasivni posmatrac kao Dzamic nego i ozbiljno angazovan u skolskim sistemima Srbije, Zapada (Norveska, Kanada), zemalja slicnih Srbiji (Holandija, Madjarska) i Kine (koju Dzamic takodje ofrlje karakterise u tekstu).
Tačno, nema uopštavanja. U kvalitetnim obrazovnim sistemima najviše ocene (petice u Srbiji) se izuzetno teško daju, samo najboljima. Važan je, izgleda, realističan pogled na stvari, sa mnogo uporedivih premisa, pre izvođenja zaključaka. Nažalost, nema takvih analiza ni u ministarstvu prosvete.
Sasvim tako!!! Odlican tekst.
Autor teksta po stavovima pripada grupaciji onih, koji su nazalost dobili priliku da oblikuju nas obrazovni sistem. I da ga upropaste. Sa neverovatnom upornoscu istrajavaju na sistemu koji se u praksi, ne samo ovde, nego i tamo gde je stvoren i mnogo ranije implementiran pokazao kao devastirajuci. Vi gospodine Dzamicu pišete gluposti. A moja moralna duznost je da Vam to kazem. Glasno. VI MISLITE I PISETE GLUPOSTI. Ako pogledamo rezultate PISA testiranja iz recimo 2012-e vidmo jasno gde je „napredna“ Finska a gde je nazadna Kina. http://www.oecd.org/pisa/keyfindings/PISA-2012-results-snapshot-Volume-I-ENG.pdf
Koliko vidim, Finska je jedno 30-ak mesta iznad Srbije. A nije analizirana cela Kina, već samo određeni regioni (Šangaj, Makao, Hong Kong. Ova dva zadnja čak nisu ni formalno delovi Kine, već autonomne oblasti).
Jeste, Finska je daleko bolja od Srbije iz nekoliko razloga. Prvi i svakako najvazniji je sto mi decu ucimo po sistemu koji je ovde u upotrebi decenijama. Akcenat je na memorisanju i reprodukciji. A onda im damo test cija je logika posve drukcija. Nasa deca jednostavno nisu spremna za takav vid testiranja. Pa tako recimo u US postoji negativan trend da se deca iskljucivo pripremaju za testove. Znanje uopste nije bitno. Drugi je upravo razgradnja sistema kao posledica povladjivanja i prezasticivanja dece. Danas u osnovnoj ucenik ponavlja godinu samo pod uslovom da mu se roditelji ne bune zbog slabih ocena. Kriterijumi ocenjivanja su u poslednjih desetak godina spusteni do apsurda. Na probnom prijemnom je prvi zadatak iz matematike bio da se uporede nekoliko razlomaka (jedna polovina, tri polovine…) i natpolovicna vecina ucenika to nije znala da uradi.
Ovaj geografski argument mi nije bas jasan. Recimo ovu knjigu je napisala Kineskinja koja je naturalizovana Amerikanka. Ipak je svoju decu vaspitavala onako kako to rade u Kini. Tako ona kaze. https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_Hymn_of_the_Tiger_Mother
Kako objašnjavate uspehe naših genijalnih gimnazijalaca na takmičenjima iz matematike ili fizike? Jel to u pitanju genetika ili nešto drugo?
U srednjoj školi sam najviše na svetu volela biologiju i učila je sa razumevanjem i ljubavlju. Imala sam peticu uvek.Situacija: 1. razred, drugo polugodište, ja naravno imam peticu. I onda dolazi jedan kontrolni , najavljeni, za koji me je mrzelo da se spremam jer mi se materija nije dopala i dobijem 3. Profesorka prokomentariše „Znači, to je ta Tamara koja tolikovoli biologiju?“ Osecala sam se poniženo, ružno i bezvredno. Ali, šta se onda dešava? Ja nastavljam da učim biologiju jer je volim i prof. dolazi jednog dana i daje petominutnu nenajavljenu proveru. Ja je razvalim od znanja, ostali u odeljenju dobiju jedinice i dvojke, svi do jednog. Profesorka se skriveno nasmeje i pogleda me. Osećala sam se moćno, jako i dobila sam neverovatnu želju za radom. Da li je ovde trenutak moje slabosti i profesorkin komentar bio lov na moje neznanje? Ne znam, ali znam da nikada ne bih naučila šta znači ustati posle neuspeha da mi se ovo nije desilo. Ne bih upoznala taj osećaj moći i ponosa kada sam dobila peticu na nenajavljenoj petominutnoj proveri.Inače, predmete koje sam volela učila sam radi znanja i zato sto uzivam u njima i želela sam da imam najbolje ocene i da, bilo mi je bitno da ih imam jer je meni to bio dokaz da dajem sve od sebe i da sam postigla rezultat. Predmete koje sam doslovno mrzela sam bubacila da bih imala što bolju ocenu jer sam znala da su mi potrebne. Znači, u svakom poslu koji volimo da radimo ima i onog što mrzimo – ne volimo.Hoću da kažem da se iz svake situacije može nešto naučiti a ne da sednemo i kukamo kako je profesor loš jer nas namerno lovi u neznanju.Izvinjavam se ali ako ta devojčica nije naučila pesmicu i dobila je jedinicu, to znači da ne treba da „spava“ i da treba da se potrudi da uči i ono što ne voli baš jer je u životu u raznim oblastima i prilikama premnogo takvih situacija.To je život, ne radimo samo ono što volimo.
Ono što roditelji treba da urade je da joj pomognu da emocionalno to sažvaće, da je ne patosiraju i da joj to objasne, da je nauče da proguta „poraz“, nastavi dalje i ponovo postane dobra u tome. Pobede i porazi, to je život.
Занимљива идеја, али пођимо другим путем. Ученица научи једну песмицу, али само једну песмицу и за то добије награду, као што аутор предлаже, једну петицу! Кад је ученица видела у дневнику уписану петицу, решила је да на сва остала будућа питања, обавезе, домаће и писмене задатке одговара са не знам, не могу и нећу., односно да ништа не ради. Сада наставница рачуна: „Хоћу да казним ученицу јер ништа не ради, колико јединица морам да упишем у дневник да би закључна оцена била јединица, пошто ученица ама баш ништа осим једне песмице није знала. По правилнику о оцењивању, закључна оцена не може бити мања од аритметичке средине уписаних оцена. Дакле важи следећа једначина:
1,49 = (5 + n x 1) / (n + 1). односно
(n + 1) x 1,49 = 5 + n, ili
1,49 x n – n = 5- 1,49
0,49 x n = 3,51
n= 3,51 / 0,49
n= 7,1 што значи 8 јединица!
Проверимо решење: ученица је имала уписану једну петицу и осам јединица, укупно 9 оцена па је средња оцена: Осредње = (5 + 1+1+1+1+1+1+1+1) / 9 = (5 + 8) / 9 = 13 / 9 = 1,44 односно закључно 1!
Да је којим случајем наставница поред једне петице уписала само седам јединица закључна оцена би била: Осредње = (5 + 1+1+1+1+1+1+1) / 8 = (5 + 7) / 8 = 12 / 8 = 1,5 односно довољан 2!
Дакле ако само једном наградите морате осам пута да нагрдите.
A sta fali odlicnim djacima da ponekad dobiju 1? Recimo kada ne nauce zadato. Hoce li se svet srusiti ili mozda nauce da se isplati rad, a ne stara reputacija?