Umesto da besnite i frkćete, zbog čega će vam ujutru, hladne glave, sigurno biti žao, dopustite mužu da vam pomogne. Ali, što je još važnije, dopustite mu da to uradi na svoj način.
(Odlomak iz knjige “Prva godina u džepu” Tijane Vraneš, Kreativni centar, 2014. Naslov i oprema redakcijski)
U jednom trenutku više vas nema dvoje. Sada vas je troje. Uloga oca u negovanju i podizanju bebe, međutim, nije tako jasno i prirodno omeđena kao majčina uloga.
Ne tako davno, u vreme kada su naši roditelji nas podizali, društvo je očekivalo i naglašavalo značaj majke i njenog odnosa s bebom, zapostavljajući potpuno oca ili ga, u najbolju ruku, izjednačujući sa ostalim spoljnim činiocima. Danas su očevi u proseku mnogo više uključeni u različite aspekte nege i vaspitavanja dece. To je pozitivan pomak u odnosu na prethodno stanje stvari i veoma je značajno kako za decu tako i za partnerske odnose jer doprinosi osećanju zajedništva i smanjuje klasičnu rodnu podelu uloga. Deca čiji su očevi od samog početka emocionalno i praktično uključeni u roditeljstvo imaju veću šansu da budu emocionalno stabilne ličnosti, da budu sigurna i radoznala i da u kasnijem periodu razviju dobre socijalne veštine. Ipak, iako je danas kontekst u kojem muškarci osvajaju svoju očinsku ulogu dosta izmenjen u odnosu na prošla vremena, na tom putu može doći do nekih nedoumica i zastoja.
“Deca čiji su očevi od samog početka emocionalno i praktično uključeni u roditeljstvo imaju veću šansu da budu emocionalno stabilne ličnosti, da budu sigurna i radoznala i da u kasnijem periodu razviju dobre socijalne veštine.”
Uprkos tome što istraživanja pokazuju da prisustvo i uključenost oca mogu biti podjednako značajni za detetov zdrav razvoj, u realnosti postoji veliki raskorak između onoga što poručuju rezultati istraživanja i prave podrške i edukacije koje bi pomogle da se značaj uloge oca zaista izjednači s majčinom ulogom ili da joj se bar približi.
Na koji će način otac učestvovati u prvim bebinim nedeljama i danima zavisi i od oca i od majke – ne samo od očeve motivacije i kapaciteta već i od majčinog stava.
U našoj porodici uloga mog muža u odgajanju dece kretala se negde između uloge asistenta, preko suparnika, do uloge saradnika.
Nakon prvih idiličnih dana, kada su na oboje još u popriličnoj meri delovali hormoni i adrenalin, moj muž se vratio na posao, svojim redovnim obavezama i aktivnostima, a ja sam ostala kod kuće s bebom. Njoj i meni bilo je lepo, upoznavale smo se sve više i uživala sam dok sam posmatrala kako se menja iz dana u dan, kako se proteže u snu kao lenji lavić i kako me ponekad gleda malo nahero, s nekim gotovo šeretskim izrazom lica.
“Dokle god je postupao prema mojim preciznim instrukcijama, nismo imali problem. Nehotična ili ne daj bože namerna odstupanja bila su za svaku osudu i lako bi postajala inicijalna kapisla za sukobe neslućenih razmera.”
Moj muž je propuštao dosta toga, zbog čega mu je sigurno bilo žao. Osim što je propustio da vidi neke važne trenutke kojima sam ja imala sreće da prisustvujem, kao što su prvi osmeh i prvo gukanje, takođe nije imao prilike da naše dete toliko često presvlači, šeta, uspavljuje. Dok sam ja postajala ekspert za brigu o bebi, njegova uloga skliznula je iz očinske u asistentsku. Tako sam postavila stvari da je njegovo bilo da razvozi, dodaje, nabavlja i sluša. Nisam ostavila mnogo prostora za njegovu improvizaciju i autentičnost. Ja sam znala kako i šta treba da se radi i on je morao da se ponaša u skladu s tim. Dovoljno je bilo to što je toliko odsustvovao od kuće, samo bi mi još falilo da se pravi kreativan kada je u pitanju bebina nega! Dokle god je postupao prema mojim preciznim instrukcijama, nismo imali problem. Nehotična ili ne daj bože namerna odstupanja bila su za svaku osudu i lako bi postajala inicijalna kapisla za sukobe neslućenih razmera.
Moj muž je u početku prihvatao takav poredak jer ja i jesam znala o bebi mnogo više nego on. Ono što smo oboje previđali bila je činjenica da na taj način nije mogao nikada i ništa o bebi ni da nauči. Moja ambicija je, izgleda, bila da ga pretvorim u idealnog vojnika, poslušnika, koji će s bebom postupati na isti način kao i ja, koji će imitirati moju intonaciju, pevati joj iste pesme i u svemu poštovati zadate smernice.
“Moja ambicija je, izgleda, bila da ga pretvorim u idealnog vojnika, poslušnika, koji će s bebom postupati na isti način kao i ja, koji će imitirati moju intonaciju, pevati joj iste pesme i u svemu poštovati zadate smernice.”
Kako je beba rasla i postajala jača, pretpostavljam da je i moj muž počeo polako da se opušta i da bude slobodniji u ophođenju s njom, pa su se pojavile i prve improvizacije. Na njih sam često narogušeno reagovala jer su mogle u nekoj tački da poremete dnevnu rutinu, koju sam jedva regulisala u znoju lica svog. Posle nekog vremena, međutim, moj muž više nije mnogo obraćao pažnju na moje durenje, jer je jednostavno i on želeo da nekad sa svojim detetom radi ono što on želi, a ne ono što mu je propisano. Tako je u mojoj svesti prestao da egzistira kao poslušni asistent i postao je ljuti suparnik. Objavila sam mu prećutnu borbu za mesto boljeg roditelja. To je, naravno, bila neravnopravna borba jer se već odavno znalo da sam ja daleko bolji roditelj, ali nisam odustajala od toga da mu svakodnevno ukazujem na tu činjenicu, podsećajući ga na sve propuste i predlažući mu bolja rešenja, kojih se on svakako nije setio.
Nekada ga je to nerviralo, nekada ga je ljutilo, nekada me je ignorisao i radio po svome. Naš sin je rastao i mi smo živeli. Bio je to manje-više normalan život, spolja gledano, ali kad god je beba bila s nama (a to je bilo uglavnom uvek), tinjao je i plamen sukoba naših suprotstavljenih gledišta. Uglavnom bi se sukobi završavali na mojim prekornim pogledima ili prevrtanju očima. Ponekada bih frktala sebi u bradu rečenice tipa: „Jesam li ti lepo rekla?!“ ili „Eto, kad mene nema ko da sluša!“ Nekada bi napetost porasla do te mere da bismo se prosto posvađali. Tekst je uvek bio isti. Tvrdila bih da je on pogrešno postupio, umesto da me je odmah poslušao, a ne radio po svome. On bi na to odgovorio da neće da radi sve kako mu ja kažem i da moram da ga pustim da sam pravi svoje greške i da iz njih uči. Meni, naravno, nije bilo jasno zašto mora da pravi greške kad mogu lepo da mu kažem kako da ih izbegne. I tako ukrug.
“Posle nekog vremena, međutim, moj muž više nije mnogo obraćao pažnju na moje durenje, jer je jednostavno i on želeo da nekad sa svojim detetom radi ono što on želi, a ne ono što mu je propisano. Tako je u mojoj svesti prestao da egzistira kao poslušni asistent i postao je ljuti suparnik.”
Odnosi su se toliko zaoštrili da sam u jednom trenutku shvatila da nas dvoje u roditeljstvu funkcionišemo kao ljuti protivnici umesto kao saradnici. I odlučila sam da se malo povučem. Da ga pustim da pravi svoje greške i da iz njih uči. Da ga pitam za mišljenje i savet. Da ne donosim odluke sama. Da razmotrim i njegovo viđenje onda kada nam se stavovi ne poklapaju. Da prihvatim mogućnost da je i on nekad u pravu, uprkos tome što ja s detetom provodim više vremena ili mozda baš zbog toga. Da dopustim da on i naš sin sami grade svoj odnos i da ne posredujem u svakoj njihovoj interakciji.
Moram da priznam da mi je sve to i danas, nakon pet godina i dvoje dece, još ponekad teško. Ali trudim se. Nekada mi dođe iz kože da iskočim i pitam se kako je moguće da su nam metode toliko međusobno različite. No, realnost je takva da jesu različite. I treba da budu. I za decu je svakako bolje da s roditeljima imaju različita iskustva i autentičan odnos, kakav god on bio. Ono što sam naučila iz svog iskustva jeste da je nekada bolje da se izmaknem i da dozvolim da sami urede svoj odnos i rešavaju svoje probleme.
“Ono što sam naučila iz svog iskustva jeste da je nekada bolje da se izmaknem i da dozvolim da sami urede svoj odnos i rešavaju svoje probleme.”
Nedavno smo muž i ja bili u poseti prijateljima koji imaju dvomesečnu bebu. Majka je uglavnom obavljala sve poslove oko bebe, dok je otac po komandi dodavao maramice, cucle, čarapice… Nije to redak prizor, naprotiv – vrlo je uobičajen. Ali je zanimljivo posmatrati ga s distance i obraćati pažnju na neke detalje, kao što su naredbodavni ton majke eksperta i pomirljivo trčkaranje oca neznalice. Za mene je najzanimljiviji bio trenutaku kojem je tata ponudio da on uspava bebu kako bi njegova žena mogla na miru da popije kafu s nama. Nepoverljivo sležući ramenima, kao da je sigurna da je takav projekat unapred osuđen na propast, predala mu je bebu u ruke, ali je zatim nastavila da ide za njim i suflira mu na uvo: „Moraš da ga ljubiš dok ga nosiš! Ljubi ga, ljubi ga dok ga nosiš!“
Svakako da nije lako izaći na kraj s takvom vrstom pritiska. Mislim da nekim muškarcima to može više da smeta, a nekima manje, ali sam sigurna da svakom posle izvesnog vremena dosadi da bude pod stalnom prismotromi izložen neprestanoj kritici. Dva su moguća ishoda: ili će vam u nekom trenutku reći da ste mu se popeli navrh glave ili će se prosto predati i potpuno se isključiti iz odnosa sa sopstvenim detetom. U oba slučaja, trpeće i vaš međusobni odnos i vaše dete.
Mnogo je pametnije i korisnije da pokušate da od samog početka gradite saradnički odnos, u kojem ćete oboje biti ravnopravni učesnici, podjednako važni roditelji, koji se dogovaraju oko onoga što je važno i uvažavaju međusobno različite stavove. Istina je da je majka ta koja je u početku pretežno angažovana oko deteta. Ona je ta koja zadovoljava većinu bebinih potreba i provodi više vremena s njom. Ali to ne znači da otac ne može da se uključi u odgajanje deteta nikako drugačije nego samo slepim sprovođenjem majčinih uputstava. Naprotiv, baš zbog toga što nije do te mere usisan u bebinu negu i brigu oko nje, on ima priliku da pruži i neku objektivniju perspektivu ili ponudi neko alternativno rešenje, koje majka, naviknuta na svakodnevno ponavljanje uvek istih postupaka, možda ne može da vidi.
“Dva su moguća ishoda: ili će vam u nekom trenutku reći da ste mu se popeli navrh glave ili će se prosto predati i potpuno se isključiti iz odnosa sa sopstvenim detetom. U oba slučaja, trpeće i vaš međusobni odnos i vaše dete.”
Pored toga, očevi mogu da budu sjajni saradnici u kriznim situacijama. U prvim danima bebinog života, pa i prvim mesecima, dok su majke još osetljive, uplašene i pomalo sluđene, one često umeju da se potpuno nekritički usredsrede na neki detalj i oko njega ispletu čitavu fantaziju, punu zastrašujućih ishoda. Da li je bebina kaka ipak malo zelenkasta? Da li su ove tačkice samo čišćenje kože ili je u pitanju neki gadan osip, možda čak i boginje? Zar ne primećuješ kako teško diše?! Juče je žmirkao na levo oko, a danas samo na desno! Šta ako se u snu okrene na leđa, ispovraća i uguši? Dobro je imati u tim trenucima osobu koja će moći da sagleda situaciju drugim očima, objektivnije i smirenije. Iako će vas nekada možda pregrubo razuveravati ili vas proglasiti ludom, ponekad je to najdelotvorniji način smirivanja, koji će vas navesti na to da racionalnije razmislite o svemu. Imajte poverenja u svog partnera. Iako nije majka, vaš muž je podjednako roditelj kao i vi i može sam da donese neke zaključke i odluke.
Postoji još jedna uobičajena situacija u ovom periodu – kada se žena bez ikakvog razloga posvađa s partnerom. Naime, bebe umeju da budu naporne. Koliko god bile slatke, mirišljave, umiljate i vaše, one su ponekad i prave male napasti koje vam isisajusvu energiju i iskidaju sve živce na froncle. Štaviše, neke bebe povremeno su potpuno nesnosne. Kada na kraju iscprljujućeg dana, tokom kojeg ste dali sve od sebe da animirate svoju zahtevnu bebu, konačno legnete u krevet u nadi da ćete spojiti bar dva sata neprekinutog sna i ubrzo zatim začujete potmulo gunđanje iz kreveca, jasno je da će vam kroz glavu proći u najmanju ruku pokoja psovka. O da, i to će se dešavati – ne tako retko. Ali, naravno, beba je mala i bespomoćna i ne ponaša se tako zato da bi vas iznervirala i vama je to svakako jasno. Ne možete je kažnjavati zbog toga što je beba. Ne možete da je psujete i bijete – to je očigledno. Srećom, pored vas je i neko na koga možete da svalite svoj bes i s kim možete da se obračunate. U situacijama rastrojstva i očaja lako ćete naći razlog zbog kojeg vam je muž kriv (uostalom, ako vam nijedan drugi razlog nije pri ruci, jasno je bar da bez njega niste mogli napraviti to dete), pa možete bez griže savesti da grunete na njega i date sebi oduška.
“Ako ste odlučili da na jednu noć prepustite brigu oko deteta ocu, nemojte im smetati i pokušavati da predupredite moguće incidente. Vrlo je verovatno da će vaša beba preživeti tu noć, kao i da će svaki sledeći pokušaj biti sve uigraniji i uspešniji.”
Umesto da besnite i frkćete, zbog čega će vam ujutru, hladne glave, sigurno biti žao, dopustite mužu da vam pomogne. Ali, što je još važnije, dopustite mu da to uradi na svoj način. Ako ga zamolite da vas odmeni u toku noćne smene da biste se odmorili, nemojte u krevetu panično osluškivati šta se zbiva u susednoj sobi i čekati u niskom startu trenutak da uletite i spasete stvar ako procenite da beba nije umirena odgovarajućom brzinom ili tehnikom. Prisetite se, ni vi se niste naučeni rodili i bilo vam je potrebno mnogo pokušaja i prakse da biste pronašli najbolji način uspavljivanja i tešenja bebe. Ako ste odlučili da na jednu noć prepustite brigu oko deteta ocu, nemojte im smetati i pokušavati da predupredite moguće incidente. Pokušajte da se zaista odmorite i imajte poverenja u partnera. Vrlo je verovatno da će vaša beba preživeti tu noć, kao i da će svaki sledeći pokušaj biti sve uigraniji i uspešniji.
Još nešto. Tate vole igre koje majkama često deluju grubo i glupo. Vole da golicaju decu, da ih bacakaju u vazduh, da ih gnjave i izazivaju. Bebe u početku igre uživaju, ciče od sreće, a onda im to dosadi, pa udare u plač. I to je isto normalno i nije škodljivo. Tate moraju same da nauče dokle mogu da idu, koliko će takve igre detetu prijati i kada će se zaustaviti. Nemojte juriti odmah da intervenišete i da predlažete neke druge načine na koje mogu zajedno da provode vreme. Ako imate ideju za neku nežnu, kreativnu igru, kojom se razvija detetova inteligencija, budite slobodni da je primenite onda kada se vi budete bavili bebom. Tati prepustite da se igra s njom onako kako on hoće. Bebi prepustite da sama pokaže kada joj nešto ne prija. Ne brinite, oni će brzo pronaći zajednički jezik ako im vi u tome ne budete smetali.
Tijana Vraneš je psiholog psihoterapeut, mama dva dečaka i autorka novog priručnika za roditelje u izdanju Kreativnog centra „Prva godina u džepu“.
Pročitajte još i: Zašto roditelji nemaju autoritet
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Usamljenost kod majki novorođenčeta – kao u igri žmurke kada shvatite da vas niko ne traži
Razlike između očekivanja i realnosti su pogotovo velike kod roditelja koji su imali vrlo aktivan život pre rođenja deteta, bez obzira da li je u pitanju bilo zahtevno radno mesto,...
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Da li biste prihvatili ovaj posao? Ili ga možda već radite…
Veoma je važno da imate sposobnost da izdržavate sate i sate stojeći, da ne očekujete redovne obroke, da ste dostupni 24/7, po mogućstvu da imate diplomu iz medicine, visoke kulinarske...
Nema komentara.