Moji prijatelji su pre neko vreme dobili decu. Prvo ćerku od četiri i po godine a onda za manje od šest meseci i sina. Znam, ništa vam nije jasno.
Upoznali smo se na letovanju, dva ne baš mlada bračna para. Iščekivanje trudnoće i problemi sa neplodnošću već su se ušunjali u naše živote. Dok je za nas godina dana “bezdecosti” bila duga kao deset, njima se peta otegla na tri života. Zajednička muka nas je zbližila. Pošto ne živimo u istom gradu, druženja su bila sporadična, telefonska i na zajedničkim putovanjima.
I onda se desilo da sasvim prirodno posle dve godine čekanja i ni jednog indentifikovanog problema zatrudnim. Sreća, radost. Neizmerna i neopisiva.
Posle nekoliko meseci pitanje je bilo kako im javiti. Znala sam da će se radovati, čestitati. Znala sam da godinama samo drugima odlaze na babine, krštenja, kumstva. Znala sam da su sve probali. Ona je dovela svoje zdravlje u pitanje posle pet veštačkih oplodnji i deset godina truda i iščekivanja. Nikada, nijednom nije ostala trudna. U pitanju je bio potpuni sterilitet.
Opet smo se našli na letovanju. Nas troje i oni. Družili smo se na uobičajen način, isti mi ali opet sasvim drugačiji. Nas dvoje kao roditelji očarani njime. Našim detetom, hodajućom lutkom. Dete trepavice i loknice. Dete smejalica i zvezdice u očima. Dete, koje nam je ispunilo snove.
Vratili smo se svojim kućama i životima, povremeno se čuli i videli. Znala sam da im je na kraju ostalo samo usvajanje i da su se odlučili za taj korak ali da je proces dug a oni već iscrpljeni i emotivno i materijalno.
Sledeći telefonski poziv, opet sam trudna. Čestitaju, raduju se. Kada sam se porodila i situacija uzbuđenja primirila, pozvali smo ih da vidimo kako su, ima li kod njih nešto novo.
Bio je februar, muž ih je pozvao, uobičajeno, kako ste, kad ćete u naš kraj i čudno zbunjeno “evo daću ti Katu”. Ne kapiram zašto mi daje slušalicu tako sav sluđen. Sa druge strane vrlo brzo i šturo čujem: “Evo vratili smo se pre par dana, jedva smo izašli iz Ukrajine, znaš tamo je baš ozbiljno počeo rat. On je isti majka ima mesec i po dana a ona je divna sad je napunila četiri. Ne mogu preko telefona, videćemo se i ispričati. Umorni smo, mali plače a ona je nešto slinava, pa smo na dežurstvu (smeh), znaš već kako je.” Toliko sam šokirana da jedva uspevam nešto da prozborim. Pozdravljamo se i sve liči na neku šalu ali pogled na mog muža mi jasno daje na znanje da smo čuli isto.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Nema komentara.