Edicija Pričam ti priču bogatija je za još jednu novu knjigu – zbirku priča pod naslovom Uspavanka za Mesec autorke Olivere Nedeljković. Poput drugih izdanja u ovoj ediciji, knjiga je namenjena uzrastu mlađih osnovaca, onim knjigoljupcima koji su već dobro ovladali čitalačkom veštinom i spremni su da se oprobaju u nešto zahtevnijem stilu dužih tekstova pre nego što se upute ka bogatom svetu romana za decu.
Divnim stilom, jednostavnim i pomalo starinskim, onakvim kakav pamte nešto starije generacije iz knjiga svog detinjstva, Olivera Nedeljković tka ove priče, nežne poput mesečeve svetlosti. Sa istančanim osećajem za ritam pripovedanja, oslikava junake i njihova najtananija emocionalna stanja stvarajući jedinstvenu atmosferu ovih priča, tajanstvenu i pomalo setnu, kao što je i Mesec sam. Ukrštajući priče na razmeđi između sna i jave, autorka nas podseća na to kako su detinjstvo i svet koji nas okružuje prepuni tajni i čudesne lepote.
Od Olivere Nedeljković smo saznali odakle joj ideja za ovu knjigu, ko su junaci priča, kako vidi biblioteku danas i koje knjige bi preporučila deci.
Kako je nastala zbirka priča Uspavanka za Mesec?

Uspavanka za Mesec je zbirka priča koje su međusobno povezane na različite načine: nekada se kroz neku od njih prosto prošeta junak iz druge, nekada epizodista iz prethodne pripovedne celine postane protagonista u narednoj, nekada ih povezuju tek isti prostor i atmosfera, ali suštinska veza između svih naizgled zasebnih događaja jeste to što se odvijaju u toku jedne tople letnje noći obasjane mesečinom. Priče su i nastajale proističući jedna iz druge, a divna avantura koju sam doživela pišući ovu knjigu započela je ispruženim kažiprstom jednog malenog dečaka, kažiprstom uperenim u pun Mesec nad gradom. Dok smo šetali jedne letnje večeri, moj tada jednoipogodišnji sestrić, kome je knjiga i posvećena, bio je opčinjen njegovim sjajem i neprestano mi je skretao pažnju na veliku blistavu kuglu. Shvatila sam koliko ga je čarobni prizor obuzeo i zapitala se kako, zapravo, mališan doživljava tu lepotu. Na to se prosto nadovezalo moje davno stečeno uverenje da svako od nas gledajući istu fotografiju, čitajući isti stih, slušajući istu melodiju, osećajući isti miris – u viđeno, pročitano, oslušnuto zapravo učitava vlastito iskustvo i pogled na svet. I da isti susret, isti događaj, ista reč, isti čulni podsticaj može izazvati sasvim različite asocijacije i emocije, nekad čak i oprečne, kod bića različitih senzibilnosti i oblikotvornih iskustava. Želeći da se što bolje, lakše i dublje razumemo, da bar neko ko će možda pročitati ovu knjigu zastane i razmisli o perspektivi drugog, da pokuša da stvarnost doživi iz tuđih cipela. Ako smo toga svesni, ako to ne gubimo iz vida, lakše ćemo shvatiti tuđe želje i namere, ali i sagledati sami sebe. Tako pun Mesec ponekog od mojih junaka podseća na kolut sira, nekoga na snažno šutnutu loptu koja je odletela put neba, nekoga na medenjak, a nekoga opet na izgubljeno zlatno dugme.
Maleni miš Hranislav, prugasta mačka Elizabeta, probušena lopta, usamljeno strašilo … samo su neki od junaka ovih priča. Recite nam nešto malo više o njima – ko su oni, kroz kakve avanture prolaze i da li su međusobno povezani?
Sve njih, osim toga što su budni tokom te mesečinom obasjane letnje noći, povezuju jaka čežnja i želja da budu voljeni i da vole. Neko čezne za samoćom i tišinom, a ima onih kojima nedostaju bučno društvo i nesputana igra. Mačka Elizabeta, i sama u nevolji, sasvim slučajno će uplašiti malenog Hranislava, koji se prvi put upustio u noćnu šetnju. Lopta pod baštenskom klupom žaliće za vremenom kada je bila centar sveta dečaka koji je postao okupiran novim drugarom – psom što mu je ostavljen na čuvanje. Mala vlasnica psa, otputovavši na selo, pokušava da uteši dedu nakon bakine smrti i da se sama suoči s tim gubitkom. Strašilo je takođe usamljeno, baš kao i dečak koji pokušava da pomiri ono o čemu čita sa onim što mu se dešava. Dakle, svi su povezani time što pokušavaju da se izbore s jakim osećanjima i da ojačaju, ali da pri tome ne izgube nežnost i plemenitost koje ih i čine tako ranjivima.
Kom biste uzrastu namenili ovu knjigu?
Volela bih kada bi ona došla u ruke onim čitaocima koji će u njoj pronaći utehu, koji će se osmehnuti nad nekom stranicom ili će mirnije zaspati s mišlju da na svetu, tamo negde u daljini iz koje žmirkaju retka svetla, postoji neko sličan njima. A čini mi se da to nema mnogo veze sa uzrastom, već sa senzibilitetom čitaoca. To kažem jer sam i sama čitalac koji i danas s podjednakim uživanjem čita dela namenjena deci, kao i onima koje smatramo odraslim.
Na koji su način ilustracije Manje Ćirić doprinele ovoj knjizi?
S velikim uzbuđenjem sam očekivala da vidim na koji će način Manja Ćirić pročitati i ilustrovati priče. I mislim da je ona to učinila tako da njene ilustracije predstavljaju istinski poziv na čitanje teksta. One s njim, rekla bih, čine skladnu celinu. Živost i vedrina crteža dodaju tekstu dinamiku i pružaju niz novih perspektiva. Zato smatram ovu knjigu podjednako mojom, Manjinom, ali i ostvarenjem čitavog uredničkog tima Kreativnog centra, koji je s pažnjom čitao tekst i s nama radio na njegovom konačnom oblikovanju.
Po zanimanju ste bibliotekar, a vaša ljubav prema knjigama vidljiva nam je i u priči Kroz najniži prozor biblioteke, gde su junaci književni likovi poznatih klasika, ali i savremenih knjiga za decu. Možete li da nam otkrijete šta za vas predstavlja biblioteka i, prema vašem iskustvu, kako je vide današnja deca?
Ponekad mi se čini da mi, bibliotekari, imamo toliko divan i podsticajan poziv da je privilegija što smo u mogućnosti da čovečanstvu učinimo dostupnim svekoliko znanje sama po sebi već dovoljna nadoknada za trud koji svakodnevo ulažemo na svom poslu. Ipak, u obavljanju ovog važnog, neretko potcenjenog posla neprestano se nalazimo pred nimalo lakim izazovima koje je u čovekovu svakodnevicu, pa čak i detinju, unela tehnologija. Ona jeste znatno olakšala naš rad, skratila mnoge zaobilazne puteve do izvora znanja, učinila da jednim klikom miša otvorimo rukopis nastao pre nekoliko vekova, presnimimo fotografiju snimljenu nekim davnim povodom ili preuzmemo zvučni ili video zapis nastao na drugom kraju sveta. Ipak, ispostavilo se da smo upali u zamku tajanstvenih kradljivaca vremena, kao junaci čudesnog romana Momo nemačkog pisca Mihela Endea. Knjigu smo učinili dostupnijom nego ikada ranije, ali više nemamo vremena da uživamo u dugim, zavojitim rečenicama, u višetomnim delima, u mirisu knjiga ili detaljima kojima su ilustratori oživeli književne junake. Najmlađi slede naš primer: gledala sam kako trogodišnja devojčica pokušava kažiprstom da pomeri ilustraciju u knjizi, da zameni sliku novom, baš kao što to, pretpostavljam, čini na ekranu mobilnog telefona, koji joj je češće u ruci od slikovnice. Neretko sam svedok toga da najmlađi, pa i oni nešto stariji, nemaju strpljenja da saslušaju tekst, jer im se radnja čini presporom u odnosu na ubrzanje kojim se kreće svet što ih okružuje. Ali sam potpuno svesna one rečenice starog dobrog Vilijama Sarojana, u čijim sam knjigama uživala jednog davnog leta u senci kajsije ispred rodne kuće: Deca su jedina budućnost koju svet ima. Zato, iako u velikoj modernoj biblioteci obavljam poslove koji nisu neposredno vezani za rad s decom, neizmerno uživam kad god se nađem u divnom svetlom prostoru Odeljenja za decu i mlade Gradske biblioteke u Čačku. Nastojim da budem onakav bibliotekar kakvog čitaoci zaslužuju: uslužan a nenametljiv, spreman da traga zajedno s korisnikom, da mu se posveti i biblioteku učini mestom na koje će rado dolaziti da iznajmi knjigu, časopis, disk, ali ne samo zbog toga. Trudim se da u tim trenucima oslušnem kako najmlađi razmišljaju o knjigama i čitanju, da razmenim s njima dragocena čitalačka iskustva i pomognem im da odaberu štivo koje će svojim značenjem i estetskim vrednostima zavredeti njihovu pažnju. To činim iz želje da što više mojih sagovornika doživi istu čaroliju koju sam ja već proživela iščitavajući stihove neke pesme ili nadnoseći se nad stranice kakvog uzbudljivog proznog štiva, ali i iz uverenja da je to jedini način na koji će oni postati posvećeni čitaoci. Upravo u tome vidim zajednički cilj delovanja roditelja, vaspitača, učitelja, književnika, izdavača, prevodilaca, ilustratora, medija, a među svima njima i nas, bibliotekara. Deca ne smeju ostati uskraćena za mnoštvo svetova koje knjiga u svim svojim oblicima pruža. A mladi i te kako znaju da prepoznaju vrednost nekog umetničkog dela, da nas iznenade dubokim razumevanjem pročitanog, pa čak i zrelim zapažanjem, dragocenim za svakog onog koji se u svom književnom delu neposredno obraća tom delu čitalačke publike.
Pišete pesme, priče, radite u biblioteci. U čemu najviše uživate?
U jednoj knjizi koja je pripadala mojoj mami sačuvani su moji crteži i zapisi nastali u periodu pre nego što sam krenula u školu. Kada ih gledam, pokušavam da razumem šta je navelo devojčicu koja je obožavala da sluša kako joj pričaju i čitaju priče da i sama pokuša da zapiše svoje misli, i to ne u svesku, već na poleđinu ili na beline već odštampanog teksta. Mislim da je ta želja za stvaranjem, kao i moja neprestana opčinjenost čovekovom potrebom i umećem da ni iz čega stvori nešto i ostavi trag o svom postojanju, učinila da zavolim umetnost, da odaberem studije književnosti, kao i da i posle prvih mladalačkih zanosa koji nalaze izraz u poeziji, nastavim da pišem. Uprkos svemu što me je u tome obeshrabrivalo. Ista ljubav me je odvela i u bibliotekarstvo. Ali ono što me najviše raduje i kao bibliotekara i kao nekoga ko pokušava da stvara jesu susreti sa zanimljivim, pametnim i plemenitim ljudima. Oni moju veru u to da je svet bolji i lepši nego njegove slike s velikih i malih ekrana još čine nepokolebljivom.
Koje knjige biste preporučili današnjoj deci?
To su ona književna dela koja u osetljivim godinama dotiču ono najdublje u nama, koja nas očaravaju i čine čitaocima za sva vremena. Takve su, zapravo, sve one knjige koje nas, kad im se nakon nekoliko decenija vratimo, podsete na to kako smo sami u sebi sasvim zanemarili ljubopitljivo i razdragano dete, neopretećeno tuđim mišljenjem, slobodoumno i čisto jer se još nije u njemu javila potreba da se svetu prilagodi, da postane ono što se od njega očekuje, a ne ono što, u stvari, jeste. Takva dela su bajke svih naroda sveta, ali i umetnička ostvarenja koja su nam darovali Andersen, već pomenuti Mihael Ende, Vilijam Sarojan, Roald Dal, Sen Egziperi, Aleksandar Alan Miln, Astrid Lindgren, Anđela Naneti, Dušan Radović, Grozdana Olujić i brojni savremeni autori koji upravo stvaraju književnost, uz koju će, nadam se, odrasti bolji ljudi nego što smo mi danas.
Izvor: Detinjarije.com