Ako nam je stalo do naše dece i budućih generacija, moramo preokrenuti užasan trend kome smo svedoci poslednjih pola veka. Moramo detinjstvo vratiti deci.
Neki ljudi smatraju uskraćivanje igre mladuncima životinja u naučne svrhe nemoralnim. Ali razmislite o ovome: tokom poslednjih 50-60 godina, našoj deci neprestano sve više uskraćujemo igru. U školama se odmori skraćuju, domaćih zadataka je sve više a pritisak da se bude uspešan raste.
Kao bio-psiholog istraživač sa doktorskom diplomom, u životu sam dosta učio. Prilično sam dobar u rešavanju problema, kako na poslu tako i u životu, ali to ima malo veze sa mojim školovanjem. Učio sam algebru, trigonometriju, račun i razne druge vrste matematike, ali ne mogu da se setim da sam se ikada sučio sa problemom, čak i u mojim naučnim istraživanjima, koji je zahtevao ta znanja. Ono malo usko specijalizovane matematike koja mi je bila potrebna – naučio sam na poslu.
Pročitajte i: Pitam se, pitam se… gde nestade dečja igra
U prave probleme sa kojima sam se suočavao u životu spadaju oni fizički (kako rukovati nekom mašinom ili otčepiti wc šolju), društveni (kako zainteresovati za sebe ženu iz snova), moralni (da li dati učeniku koji je pao na testu prelaznu ocenu zbog truda) i emocionalni (izlaženje na kraj sa tugom nakon što mi je umrla prva žena ili zadržavanje pribranosti kada sam na klizanju propao kroz led). Većina problema u životu ne može se rešavati formulama ili zapamćenim odgovorima poput onih koje učimo u školi. Oni zahtevanju prosuđivanje, mudrost i kreativnost koje stičemo kroz životna iskustva. Deci, ta iskustva dolaze kroz igru.
“Većina problema u životu ne može se rešavati formulama ili zapamćenim odgovorima poput onih koje učimo u školi. Oni zahtevanju prosuđivanje, mudrost i kreativnost koje stičemo kroz životna iskustva. Deci, ta iskustva dolaze kroz igru.”
Ja sam srećković. Odrastao sam u Sjedinjenim Državama tokom 50-ih, na vrhuncu razdoblja koje istoričar Hauard Čudahov naziva “zlatim dobom” slobodne igre. Nekoliko decenija ranije izgubila se potreba za dečijom radnom snagom, a odrasli još nisu počeli deci da oduzimaju novostečene slobode. Išli smo u školu, ali to nije bila tako velika stvar kao danas. Školski dan trajao je šest sati, ali smo u osnovnoj školi imali pauze od pola sata pre- i popodne, i sat vremena pauze za ručak. Nastavnici su nas tek ovlaš nadzirali iz daljine, ali i tada su retko intervenisali. Rvali smo se po školi, penjali na drveće u obližnjim šumama, igrali sa noževima a zimi organizovali bitke u grudvanju. Ništa od toga danas ne bi bilo dozvoljeno u državnim školama. Van škole, obavljali smo nešto kućnih poslova i neki od nas su radili kao raznosači novina (što nam je ulivalo osećaj zrelosti i obezbeđivalo sopstveni novac), ali smo veći deo vremena bili slobodni – slobodni da se satima slobodno igramo svaki dan posle škole i čitave dane vikenda kao i tokom celog leta. Domaći zadatak u osnovnoj školi nije postojao a u starijim razredima je bio minimalan. Postojalo je opšte imlicitno uverenje da je deci potrebno mnogo vremena i slobode za igru.
Ovaj tekst pišem kao reakciju na vest kako se sprema plan da se školski dani produže a raspusti učine kraćim. Sekretar za obrazovanje se nada da će više vremena provedenog u školi poboljšati reultate testova britaskih učenika do nivoa kakav imaju učenici iz Kine, Singapura i ostalih istočnoazijskih zemalja. Paradoksalno, ovaj predlog se pojavio samo nekoliko meseci nakon što je kineski Ministar obrazovanja objavio izveštaj pod nazivom “Deset mera za smanjenje akademskog tereta učinicima osnovnih škola” u kome poziva na kraći boravak dece u školi, manje domaćeg i manje oslanjanja na rezultate testova kao način vrednovanja škola.
“Pedagozi u Istočnoj Aziji počinju da sagledavaju ogroman podbačaj svojih obrazovnih sistema. Raširen izraz kojim se opisuju đaci koji izlaze iz kineskih škola je “gaofeng dineng” što znači “dobri na testovima ali loši u svemu drugom”.”
Pedagozi u Istočnoj Aziji počinju da sagledavaju ogroman podbačaj svojih obrazovnih sistema. Kako tvrdi naučnik Jong Zao, kineski stručnjak za obrazovanje, raširen izraz kojim se opisuju đaci koji izlaze iz kineskih škola je “gaofeng dineng” što znači “dobri na testovima ali loši u svemu drugom”. Budući da praktično sve svoje vreme provode učeći, ne preostaje im vremena da budu kreativni, otkrivaju ili slede svoje strasti ili razvijaju fizičke i društvene veštine. Štaviše, jedna skorašnja velika studija koju su sproveli britanski i kineski naučnici pokazala je da kineski đaci pate od izuzetno velike doze anksioznosti, depresije i psihosomatskih poremećaja izazvanih stresom. Čini se da je glavni uzrok tome preveliki akademski pritisak i nedostatak igre.
Pročitajte i: Poslednja generacija dece koja se igrala napolju
Svi sisari se igraju kada su mali, a oni koji moraju najviše da nauče najviše se i igraju. Mesožderi se igraju više nego biljojedi jer je teže naučiti da loviš nego da paseš travu. Primati se igraju više nego drugi sisari, zato što njihov način života više zavisi od učenja nego od usađenih instikata. Deca, koja najviše imaju da nauče igraju se daleko više nego bilo koji drugi primati – onda kada im je to omogućeno. Igra je prirodan način na koji deca i drugi sisari uče. U lovoskupljačkim zajednicama, deci je dozvoljeno da se igraju i istražuju onako kako oni žele po ceo dan, svaki dan, zato što odrasli razumeju da tako ona vežbaju veštine koje moraju da steknu kako bi kad odrastu bili sposobni ljudi.
“Svi sisari se igraju kada su mali, a oni koji moraju najviše da nauče najviše se i igraju. Deca, koja najviše imaju da nauče igraju se daleko više nego bilo koji drugi primati – onda kada im je to omogućeno.”
Najvažnije veštine koje deca svugde moraju da nauče kako bi živeli srećnim, produktivnim i moralnim životima su veštine kojim ih ne mogu naučiti u školama. Takvim veštinama nigde ih ne mogu naučiti. Njih deca stiču i uvežbavaju sama, kroz igru. To su sposobnost kreativnog mišljenja, slaganja i saradnje sa drugima i kontrola sopstvenih nagona i osećanja.
Više nego ikada u prošlosti, kreativnost je ključ za ekonomski uspeh. Nisu nam više potrebni ljudi poput robota, koji samo slede uputstva, vrše računanja ili odgovaraju na već odgovorena pitanja – za to imamo robote, kompjutere i internet pretraživače. Ali su nam potrebni ljudi koji umeju da postavljaju nova pitanja i traže odgovore na njih, rešavaju nove probleme i predviđaju prepreke pre nego što nalete na njih. Sve to zahtiva sposobnost kreativnog mišljenja. A kreativni um je um koji se igra.
Pročitajte i: Kako je izumiranje igre dovelo do porasta mentalnih poremećaja
Sva mala deca su kreativna. Tokom svoje igre i samostalnog istraživanja, ona stvaraju sopstvene mentalne modele sveta koji ih okružuje, kao i svoje unustrašnje svetove mašte. Odrasli koje nazivamo genijima su oni koji su nekako sačuvali i razvijali tu detinju sposobnost tokom svojih života. Albert Ajnšajn je rekao da mu je škola skoro sasvim uništila interesovanje za matematiku i fiziku, ali da se oporavio kad ju je napustio. Svoje inovativno delo nazvao je “kombinatornom igrom” Tvrdio je da je razvio teoriju relativiteta jureći za zrakom sunca i stigavši ga, a onda razmišljajući o posledicama.
“Odrasli koje nazivamo genijima su oni koji su nekako sačuvali i razvijali tu detinju sposobnost tokom svojih života. Albert Ajnšajn je rekao da mu je škola skoro sasvim uništila interesovanje za matematiku i fiziku, ali da se oporavio kad ju je napustio.”
Decu ne možemo učiti kreativnosti, ali je možemo ubiti u njima školovanjem koje se fokusira ne na pitanja koja njih zanimaju, već na ona koja nalaže plan i program koji kaže da sva pitanja imaju po jedan pravi odgovor i da svi moraju učiti iste stvari.
Još važnija od kreativnosti je sposobnost slaganja sa drugim ljudima, brige o njima i uspešne saradnje. Sva deca se rađaju sa snažnom potrebom da se igraju sa drugom decom i kroz tu igru ona stiču društvene veštine i uče se pravednosti i moralnosti. Po definiciji, igra je dobrovoljna, što znači da igrači uvek mogu da odustanu. Ako ne možeš da odustaneš, to nije igra. Svi igrači to znaju, a samim tim znaju i da drugi igrači moraju ostati srećni kako bi se igra nastavila. Zbog toga je igra jedna od najdemokratskijih aktivnosti. Kada se igrači ne slažu oko pravila igre, oni moraju da pregovaraju, prevaziđu međusobne razlike i nađu kompromis. Svaki igrač mora spoznati mogućnosti i želje drugih, kako ih ne bi povredio ili uvredio tako da oni odustanu. Ako to ne uradi, igra se završava a on ostaje sam, što je snažna kazna za neuviđanje tuđih potreba i želja. Najvažnija društvena veština je sposobnost ulaženja u umove drugih ljudi, i posmatranje sveta njihovim očima. Bez ove sposobnosti, ne možete imati srećan brak, dobre prijatelje i kooperativne kolege. A tu veštinu deca neprestano uvežbavaju kroz igru.
“Najvažnija društvena veština je sposobnost ulaženja u umove drugih ljudi, i posmatranje sveta njihovim očima. Bez ove sposobnosti, ne možete imati srećan brak, dobre prijatelje i kooperativne kolege. A tu veštinu deca neprestano uvežbavaju kroz igru.”
U igri, deca takođe uče i da kontrolišu impulse i slede pravila. Sva igra, čak i ona najslobodnija, ima pravila. Borba u vidu igre se razlikuje od prave borbe u tome što ima pravila. U njoj ne možete šutirati, gristi, grebati ili povređivati protivnika. Dok je cilj prave borbe da potčinite drugu stranu, cilj borbe-igre je da što duže traje, a to se postiže samo ako su obe strane zadovoljne. U sociodramskim igrama kao što su igranje “kuće” ili pretvaranje da ste superheroji, glavno pravilo je da morate ostati u ulogama. Ako ste pas, morate lajati umesto da pričate i hodati na sve četiri koliko god vam to neudobno bilo. Ako ste Super-žena i vaši saigrači veruju da ona nikada ne plače, morate se uzdržati od plača čak i ako padnete i udarite se. Biti čovek znači umeti da kontrolišeš svoje nagone i ponašati se u skladu sa društvenim očekivanjima.
Kroz igru deca (i drugi mladi sisari) uče i da kontrolišu strah. Mladi sisari mnogih vrsta igraju se na načine koji dečuju opasno. Jarići skakuću po liticama, majmunčići se jure po visokim granama. Mladi ljudi takođe vole opasno da se igraju. Zašto? Izgleda da dobit od takve igre preteže nad opasnostima. Oni se “doziraju” najvišim nivoima straha koji mogu da podnesu a da ih ne spopadne panika, i uče da kontrolišu svoja tela kada su lice u lice sa opasnošću. A to je veština koja im jednog dana može spasiti život.
“Ako ste Super-žena i vaši saigrači veruju da ona nikada ne plače, morate se uzdržati od plača čak i ako padnete i udarite se. Biti čovek znači umeti da kontrolišeš svoje nagone i ponašati se u skladu sa društvenim očekivanjima.”
Deca uče u igri i kako se kontroliše bes. Jedan mališan može slučajno povrediti drugog tokom koškanja, pregovori oko pravila igre mogu propasti ili zadirkivanje može otići predaleko. Ali da bi se zabava nastavila, bes mora biti obuzdan. Kako bi se igra produžila, igrači moraju umeti da zaustave agresivno ponašanje bez fizičkog obračuna ili izliva besa, jer će i jedno i drugo prekinuti igru. Na taj način, deca uče da kontrolišu bes.
Pročitajte i: Opasna igra: Zašto je deca vole i zašto im je potrebna
Naučnici su gajili male majmune i pacove tako što su im dozvolili sve vrste društvene interakcije, ali su im uskratili igru. Kada su odrasli, testirali su ih i zaključili da su postali emotivni bogalji.U blago zastrašujućem okruženju, postajali bi preplašeni. Uspaničili bi se i ukočili u uglu, ne usuđujući se da istraže okolinu i prevaziđu svoj strah, što bi normalni pacovi učinili. Kada bi ih spojili sa nepoznatim pacovom, ili bi paničili ili ispoljavali agresiju. Nisu bili sposobni da sklapaju prijateljstva.
“Naučnici su gajili male majmune i pacove tako što su im dozvolili sve vrste društvene interakcije, ali su im uskratili igru. Kada su odrasli, testirali su ih i zaključili da su postali emocionalni bogalji.”
Neki ljudi smatraju uskraćivanje igre mladuncima životinja u naučne svrhe nemoralnim. Ali razmislite o ovome: tokom poslednjih 50-60 godina, našoj deci neprestano sve više uskraćujemo igru. U školama se odmori skraćuju, domaćih zadataka je sve više a pritisak da se bude uspešan raste. Van škole, sportovi koje organizuju odrasli (koji ne pedstavljaju pravu igru) zamenjuju spontano igranje. Umesto da imaju hobije, deca posle škole odlaze na časove. Slobodna, nenadzirana igra u komšiluku zamenjena je “zakazanim igranjem” (Playdates) koje nadgledaju odrasli, uvereni da treba da intervenišu umesto da puste decu da sama reše svoje probleme. Ove promene desile su se postepeno i neprimetno, ali su ogromnoh razmera. Izazvali su ih roditeljski strahovi i porast broja stručnjaka koji neprestano upozoravaju na opasnosti, nestanak bliskih komšijskih odnosa ili uverenje da deca više mogu da nauče od nastavnika i odraslih, nego od druge dece.
“Ne, deci nije potrebno više škole. Potrebno im je više igre. Ako nam je stalo do naše dece i budućih generacija, moramo preokrenuti užasan trend kome smo svedoci poslednjih pola veka. Moramo detinjstvo vratiti deci.”
Dramatično smanjenje mogućnosti za igru praćeno je jednako dramatičnim porastom mentalnih poremećaja kod dece. Klinička depresija i anksioznost kod dece u SAD češća je 5-8 puta nego 50-ih. Druga istraživanja pokazuju da su deca izgubila empatiju a da je narcizam u zamahu. Postoje čak i načini da se izmeri nivo kreatvinog razmišljanja, i istraživanja ukazuju na to da je kreativnost tokom poslednjih 30 godina u stalnom padu kod svih uzrasta. Sve ove strašne promene koje prate nestanak igre tačno su ono što se može i predviteti, znajući čemu igra služi.
Pročitajte i: 20 razloga zašto igranje u prirodi čini decu pametnijom
Ne, deci nije potrebno više škole. Potrebno im je više igre. Ako nam je stalo do naše dece i budućih generacija, moramo preokrenuti užasan trend kome smo svedoci poslednjih pola veka. Moramo detinjstvo vratiti deci. Deci mora biti dozvoljeno da slede svoje urođene nagone za igrom i istraživanjem, tako da mogu da porastu u intelektualno, društveno, emocionalno i fizički jake i otporne ljude. Kinezi su to konačno počeli da shvataju, a trebalo bi to da shvatimo i mi.
Članak je objavljen na sajtu magazina Independent 21.januara, i tokom poslednjih mesec dana podeljen je na društvenim mrežama više stotina hiljada puta.
Prevela: Jovana Papan
Dr Piter Grej je profesor psihologije na Bostonskom koledžu i autor knjige “Slobodni da uče: Zašto će oslobađanjem instikta za igrom naša deca postati srećnija, samostalnija i biti bolji đaci” (‘Free to Learn: Why Unleashing the Instinct to Play Will Make Our Children Happier, More Self-Reliant, and Better Students for Life’ )
Pročitajte još i: O prezaštićivanju ili kako upropašćavamo sopstvenu decu
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
Nema komentara.