Odgovor počinje da se pomalja čim napustimo Zapadni svet i pogledamo decu u drugim kulturama.
Foto: Pixabay
Piše: Piter Grej, razvojni psiholog
U našoj kulturi sasvim je uobičajeno da se mala deca bune kada ih teramo na spavanje. Izmišljaju razne izgovore – da nisu umorna, da su gladna, žedna, da im se sluša priča (i još jedna priča) – sve samo da bi odložili odlazak u krevet. Plaše se mraka i čudovišta ispod kreveta. Deca koja još ne znaju da pričaju, svoj protest iskazuju plakanjem.
Otkud toliki otpor spavanju? Pre mnogo godina, čuveni bihejvjoralni psiholog Džon B. Votson ustvrdio je da su tome krivi roditelji koji su razmazili decu. Još uvek preovlađuje takav stav i roditeljima se savetuje da budu čvrsti i ne podlegnu dečijem moljakanju. U pitanju je, stručnjaci kažu, sukob volja iz kojeg roditelji moraju izaći kao pobednici.
Međutim, nešto očigledno nedostaje ovom objašnjenju. Zašto deca biraju da baš na ovom pitanju testiraju roditeljsko strpljenje? Ne bune se protiv igračaka, sunčanja, zagrljaja. Zašto se baš protive spavanju, koje je toliko dobro za njih?
Odgovor počinje da se pomalja čim napustimo Zapadni svet i pogledamo decu u drugim kulturama. Protivljenje spavanju je jedinstveno za kulture sa zapadnjačkim načinom života. Drugde, deca spavaju u istoj prostoriji i uglavnom u istoj postelji sa svojim roditeljima, i ne bune se protiv toga. Dakle, izgleda da je ono čemu se deca protive odlazak na spavanje u osami i u mraku. Kada ljudi iz nezapadnih kultura čuju za naš običaj da decu šaljemo na spavanje u odvojenu prostoriju, obično su šokirani. “Jadna deca!” kažu. “Kako roditelji mogu da budu tako surovi?” Najviše se tome čude lovci sakupljači, jer znaju da mala deca ne trpe da budu ostavljena sama u mraku.
Do pre samo 10.000 godina, svi mi smo bili lovci sakupljači. Svi smo živeli u svetu u kome bi ostaviti dete samo u mraku značilo obezbediti predatorima ukusan zalogaj. Čudovišta ispod kreveta zaista su postojala, šunjala se kroz džunglu ili savanu, njuškajući oko ljudskih naseobina. Koliba od slame nije pružala zaštitu, već blizina odraslih, po mogućstvu više njih. Kroz istoriju naše vrste, plašljive bebe i mala deca koja su plakanjem privlačila pažnju odraslih, imala su više šanse da prežive i prenesu svoje gene budućim generacijama, nego deca koja bi mirno prihvatala svoju sudbinu. U društvima lovaca sakupljača jedino bi luda ili krajnje nemarna osoba ostavila malo dete samo u toku noći, a na najmanji protest deteta, neko od odraslih bi priskočio u spas.
Kada vaše dete plače zbog toga što ste ga samog stavili na spavanje, ono ne testira snagu vaše volje! Ono iskreno strahuje za svoj život. Ono plače jer smo svi mi još uvek po svojim genima lovci sakupljači, pa mu njegovi geni poručuju da je biti sam u mraku ravno samoubistvu.
Ovo je primer evolutivnog raskoraka između uslova u kojima su živeli naši preci, u vreme kada se formirao naš genom, i uslova u kojima mi živimo danas. Životni uslovi naših predaka bili su takvi da je samo dete u mraku bilo u ozbiljnoj opasnosti da bude pojedeno, dok danas takva opasnost ne postoji. Kroz istoriju ljudske vrste, nijedan normalan roditelj ili rođak ili drugi odrasli član ljudske zajednice ne bi dopustio da malo dete spava samo. Ako bi se slučajno desilo da dete noću bude ostavljeno predaleko od odraslih, njegov plač bi ih odmah upozorio.
Danas, taj detetov strah nam deluje iracionalno jer opasnosti više nema, pa ljudi pretpostavljaju da dete pravi predstavu ni zbog čega. Ili, ako čitaju savete “stručnjaka”, zaključe da dete samo testira njihovu volju i da je razmaženo. I onda zahtevaju od deteta da se urazumi, umesto da poveruju svojoj intuiciji koja im govori da uplakano dete želi da bude uz njih.
Šta nam je onda činiti povodom ovog evolutivnog raskoraka? Možemo postupiti kako nam stručnjaci savetuju i upustiti se u sukob volja, ili učiniti ono što nam geni poručuju, i pronaći neki zgodan način da dete spava blizu nas. Davno, kada je moj sin bio mali a ja bio a postdiplomskim studijama, nisam imao tu dilemu. Živeli smo u jednosobnom stanu pa nije bilo načina da ga stavimo na spavanje u drugu sobu. Na neki način, život je jednostavniji kada si siromašan, nego kada možeš da priuštiš stan ili kuću sa više soba.
Prevela: Jovana Papan
Izvor: Psychology Today
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
Nema komentara.