S obzirom na to da sam trenutno u fazi „migrene“ koja ne popušta tri dana, konstantno mi prolazi kroz glavu – kada će prestati i hoću li stići obaviti sve što sam zamislila ovog vikenda!? Kod nas je vikend za biti vani dosta dugo (ukoliko vrijeme to dopušta) i kuhanje kasnijeg subotnjeg ručka, nekog finog čušpajza koji se dugo krčka (jer se preko tjedna nema vremena dugo krčkati).
I kad me „sastavi“ migrena koja traje od petka ujutro ne dozvoljavam sama sebi da završim u krevetu i ne iskoristim dan. Ma kako bih uopće mogla biti u krevetu do podne, ili ne pripremiti ručak i ne spremiti kuću kad imam toddlera koji od jutra traži „svoje“! Nisam toga bila svjesna kad sam bila mlađa, kad su kasni izlasci bili najveći gušt i kad sam se nedjeljom „ujutro, čitaj 11-12 h, budila na mamin pripremljen ručak. Ili na faksu kad smo se vraćali u dom ili stan ujutro, kad već ptičice cvrkuću, pa je opcija buđenja bila rezervirana za 2-3 h popodne – eh, bili su to dani!
„Ti“ dani s djecom i obitelji na neki način završavaju, i to je u redu jer svako razdoblje života nosi svoje. Samo što ostaje upitnik nad glavom – kako to da moja mama nikad nije imala migrenu, gripu, temperaturu, upalu grla i sve one sitne male bolesti za koje sam točno znala kad ih je moj tata imao? I to zato što ga je mama tada liječila, kuhala čaj i juhice, a sebi to nikad nije spremala, možda zato što nije bila bolesna, ili je možda bila, a ja to nisam znala!?
Je li moja mama ikad imala te male „sitne“ bolesti pitam se tek sada kada sam i ja mama, jer nije moguće da baš nikad u trideset godina nije imala temperaturu ili neku prehladu, upalu ili migrene, ali znam sigurno da ja nisam znala kad je ona bolesna jer je uvijek sve bilo jednako oprano, opeglano i skuhano! I sada se pitam kako to mame cijelog svijeta uspijevaju – uvijek biti zdrave za svoju djecu i obitelj!?
U mojoj obitelji sa suprugom i djetetom su neke stvari ipak danas drugačije nego je to bilo s mojim roditeljima, te bratom i sestrom u zajedničkom suživotu. Moj suprug je moja desna ruka, ili sam ja njegova – nebitno, ali smo podijeljeni u kućanskim poslovima i brizi oko djeteta podjednako. Možda najviše radi toga jer oboje radimo full-time i drugačije ne znam kako bi sve skupa izgledalo. Ali u današnje vrijeme kad žene jednako naporno rade i jednako zarađuju svoju plaću kao muškarci, mislim da nema smisla raspravljati oko podjele poslova u kući i brige za djecu.
Znam da nije tako u svim obiteljima, i to me jako žalosti – da si danas žene dozvoljavaju da budu s muškarcem koji nije u stanju oprati kupaonicu, skuhati ručak, uspavati dijete, okupati ga…
Iskreno, da mi suprug ne pomaže, ne znam kako bi izgledao moj radni dan, niti vikend. Pretpostavljam da ne bi imala vremena za šetnju sa svojom prijateljicom, za odlazak u shopping, pa čak i za pisanje koje me čini sretnom. I zapravo, njegovo sudjelovanje u odgoju djeteta i u kućanstvu znači da on mene čini sretnom. Hvala ti!
Podjela poslova u kućanstvu znači i kompromis oko toga tko će koji dio napraviti, ali suprug i ja već imamo neki ustaljeni vikend ritam – veš u perilicu stavljam ja, on ga slaže, ja peglam, on ga sprema u ormar. Jedan vikend ja perem kupaonicu, on usisava, sljedeći vikend se zamijenimo. Isto tako dok ja rezuckam povrće, on priprema meso, kuha, ja čistim kuhinju – i nekako sve to skupa „šljaka“ i sretni smo jer zajedno odemo i na kavu, i do brda, i s prijateljima se vidimo, nekad svatko sa svojima, nekad sa zajedničkima – i to nas čini sretnima. I iskreno, mislim da je u toj podjeli „poslova“ samo stvar dobre volje i dovoljno jake želje za zajedničkim trenucima.
Razumijevanje, međusobno poštovanje i kompromisi su dio mog života, i nekako mislim da tih par uzajamnih stvari u mom životu nema ne bih bila sretna i ispunjena kao žena i kao supruga.
I u danima kao što su ovi (kad me glavobolja ne popušta) sigurna sam da se moje dijete neće sjećati maminih migrena, nego odlazaka s tatom na igralište i ispijanja milkshake-ova u parkiću našeg naselja. Naravno, nije jednostavno uspostaviti balans oko podjele apsolutno svega, i ne mora biti nužno podjela svega, ali neki dogovori i uzajamno poštovanje moraju biti sveprisutni za kvalitetu zajedničkog suživota. Tu ravnotežu poremeti u većini slučajeva dolazak djeteta i nenadani slučajevi koje nam život ‘servira’, ali kao u svakom uspjehu u životu – stvar je dobre volje i upornosti. Uz dobru volju i upornost uvijek mora postojati doza popuštanja, odnosno razumijevanja druge strane, tko će kada ‘popustiti’, odnosno ‘razumjeti’ nije važno, mislim da je važnije da nekad jedna, a drugi puta popustljivija (razumnija) bude druga strana.
Zato svim ženama želim dati podršku i reći da se MOŽE podijeliti i biti sretan u podjeli. A isto tako svim muškarcima želim dati primjer kako biti sretan u zajedništvu, sa svojom ženom i djecom – bez onoga tko će više, tko je manje – najbitnije je da ste oboje i da ste zajedno u svemu.
Zrinka Lučić
Izvor: Supermame.hr
