Skupljaju novac štedljivo za novu loptu i sportsku torbu. Lepe postere košarkaša i sportista po sobi. I ja ćutim i u svemu ih podržavam, a u sebi lepo mrzim taj svet koji mi je ukrao moje devojčice.
Onda mi preostaje samo argument: „Pa, ona će sada u osmi razred! Kakva Zvezda, kakvi bakrači i Partizani! Ej, prijemni, upis u srednju školu! Pusti dete da završi osnovnu školu!“ I onda njegovo uznemirenje popusti pred osnovnim školskim obrazovanjem. A ja još više zamrzim sport i sve što uz sport fura.
Jer sport odavno više nije samo to. Svi bi da budu neki novi Nole, Teo, Ana Ivanović i da mlate lovu. A ja se sa uzdahom sećam jednog intervjua Seke Sablić u kom ona kaže kako je u roditeljskoj prirodi da žele da im deca budu prosečna, da se ne ističu, ne štrče. Jer, ako se ističu u nečemu, onda ih prigrabe treneri, menadžeri, mašinerija kapitalizma, kupi-prodaj-zaradi. Jer ako su iznad proseka, život je opasniji. Udari im mogućnost buduće slave u glavu i oni se fokusiraju samo na taj jedan sport i propuštaju sve druge životne radosti i iskustva. Znam takvu decu. I ne, ne želim da moje dete bude slavno i bogato i da samo i jedino gine na parketu, na utakmicama i treninzima. Neka me smatraju ludom ili posesivnom kevom. Neka me smatraju kakvom hoće, Seka Sablić me razume. Želim im da budu srećne i zdrave, za početak samo to. I želim da i ako odluče da se bave profesionalno sportom, da što kasnije upadnu u taj mulj. Da, reći će neki, sportu i slavi trebaju mladi, i to znam. Druga stvar je ako se jedna od njih dve ili obe izjasne da bi želele da promene klub i da intenziviraju treninge – to je ok. Ali, dokle god isfrustrirani drugi roditelji govore nama, kako smo pasivni, naivni i nezainteresovani roditelji, to će me samo i jedino nervirati. Skresaću im uvek u brk šta mislim.
Da, ja zaista mrzim sportske aktivnosti svoje dece. Njihove plave kose zbog treninga peremo svaki drugi dan, puna mi je mašina svakodnevno njihovih dreseva i trenerki, njihove košarkaške patike koštaju kao pola minimalca u Srbiji. Njihova stopala posle treninga ne mirišu kao stopala devojčica njihovog uzrasta. One više ne žele da nose suknje i haljine. Skupljaju novac štedljivo za novu loptu i sportsku torbu. Lepe postere košarkaša i sportista po sobi. I ja ćutim i u svemu ih podržavam, a u sebi lepo mrzim taj svet koji mi je ukrao moje devojčice. Dolaze izgrebane i u modricama sa utakmica i ja ih pitam koliko su koševa dale i govorim im „Bravo!“ a ustvari gutam knedlu dok gledam te podlive koje su zadobile zbog neke tamo lopte, nekog tamo koša i poena za klub! Za čije strine zdravlja? Ko je uopšte sve ovo smislio? Zar nije bilo dovoljno da deca igraju žmurke, između dve vatre i da sate provode u svojoj ulici, u svom kraju pod maminim muškatlama na terasi? Ovoliki klubovi, prvenstva, takmičenja, malverzacije, novac, protekcija? Zar su odrasli sve morali da pokvare? Kad u njihovom odsustvu ja o svemu ovome gunđam po kući, muž me od milošte zove Margaret Tačer. Zna se kakve je planove ona imala za fudbal… (pametna žena).
Da, znam da je sport zdrav. I da sam staromodna. I da se previše sekiram, zakeram i sitničarim, ali izvinite to je baš u opisu posla svake keve. Pod jedan je – sekirati se. Videti svet mnogo gorim nego što jeste. Znam da će me mnogi osuđivati, slati kod psihijatra i uspostavljati mi dijagnoze. Sve je kul, ne zameram, ali i dalje ću mrzeti sport i sve sportske aktivnosti, koje su, znaaam-zdrave. I dalje neću želeti neke male Majkle Džordane u ženskom obliku (iako mi je starija ćerka rođena na isti dan kada i baš taj Džordan!!!) Želeću im uvek da budu srećne i zdrave .I ako ikako može – prosečne. Sve i da ne bude tako, uvek ću ih podržavati i paziti i pomagati. Ali stvarno bi mogli ovi treneri, drugi isfrustrirani roditelji i menažeri u odelu trenera da olade. Oladite, stvarno! I pustite decu da igraju košarku.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Da li biste prihvatili ovaj posao? Ili ga možda već radite…
Veoma je važno da imate sposobnost da izdržavate sate i sate stojeći, da ne očekujete redovne obroke, da ste dostupni 24/7, po mogućstvu da imate diplomu iz medicine, visoke kulinarske...
Sve NIJE stvar organizacije. I tačka.
Moja najbolja drugarica je samohrana majka. Njeni dani izgledaju otprilike ovako: ustane, doji bebu dok starije dete gleda crtani, sprema doručak, hrani ih, oblači, pakuje ručak, sprema sebe za posao...
Nema komentara.