Ono što me je već prvih dana zapanjilo, ali što i dalje nisam videla kao budući problem – bila je umreženost dece i keva. Neparna devojčica, u vrtiću voljena i društvena, nenaviknuta na izolovanost i odbijanje, je patila.
Deca su slika i prilika svojih roditelja, i ta slika i prilika odraslih i njihove percepcije stvarnosti i života dolazila je u školu svaki dan u telima svoje dece, u roze haljinicama i kratkim pantalonicama. Ali to su i dalje bili roditeljski mentalitet, njihovi aršini, njihove reči.
Sa detetom smo patili i mi. U tom nepripadanju mreži, od svake banalnosti je nastajao problem. Moja ćerka nikad nije bila ni agresor ni ona koja prva započinje raspravu, ali svaki dan je imala konflikte sa ćerkama očajnih domaćica, naviknutih da su svi u dosluhu sa njima, svi nalik njima, svi po njihovoj volji. Gledala sam kako se iole normalne mame, kapirajući kako stvari stoje – keze i ulizuju očajnim domaćicama da bi detetu kupile mir. Svega sam se nagledala. Isplakala sam, kad uspavam decu, sigurno bokokotorski zaliv suza i razmišljala šta i kako. Sto puta htela da je ispišem iz te škole ali bi me surovost života, loš prevoz, duge i opake zime, manijaci koji paju Beogradom koji ona ne poznaje i uopšte, komplikovanje života – uvek odgovorili. Nailazili su periodi kada bi svi funkcionisali, kada bi sve bilo normalno. Učiteljica se silno trudila, ispitivala ih kako je nastao problem, pomagala u rešavanju istog i uvek isticala drugarstvo i toleranciju, ali nakon tih perioda, opet bi nekom pao na pamet neki zaplet, neki scenario bi bio usvojen i iznesen na scenu i kasnije uvek bi se ispostavilo da je sve poteklo od neke dokone keve koja nije otvoreno nagovarala dete ni na šta (grehota je reći tako nešto), ali samim stavom i komentarisanjem nesvesna da će dete kopirati to ponašanje i njeno viđenje stvari prihvatiti kao stopostotnu istinu. Da sam imala živce kao brodski konopci, izlizali bi se. Još je postojala i otežavajuća okolnost da je moje dete emotivno, odgajano kao čovekoljubivo i puno empatije i razumevanja za druge (nije što je moje , naravno). Da je to bila mala hladnokrvna devojčica (a majkemi, postoje i takve), koju zanima samo svoja dobrobit, možda bismo svi manje patili. Možda je ne bi toliko bolelo to izdvajanje i ne pripadanje čoporu. Ne znam. Ništa više ne znam. Samo predpostavljam, izmrcvarena školovanjem koje kao da je robija.
Ove godine, moja druga devojčica kreće u prvi razred. Očekivala sam da će sve palanačke lepotice otići kod učiteljice koja godinama radi u školi i važi za dobru i strogu istovremeno. A drugom razredu će doći sasvim nova učiteljica… Sam Bog mi je šapnuo da ne lobiram, da stvar prepustim slučaju. I sam bog je udesio da mom prvačiću pripadnu deca sa kojom smo se, zamislite, mi čudaci družili! Mi koji nismo lobirali za učiteljicu imamo sada dva druga (od toga jedan iz našeg vrtića) i jednu drugaricu! Drugo dete živi sasvim drugu priču (ako zanemarimo činjenicu da i ona sedi sama, ali njoj to uopšte ne smeta). Starije dete je i dalje u istoj školi. Sve je i dalje isto, ali valjda oni kako rastu više bivaju svoji, a manje svoje mame. Ili samo prihvataju različitosti. Ili je zabavno kad neko nije deo klana… Ne znam. Situacija je nešto bolja, ali tek je početak škole. Možda je moje dete samo jače, možda je našla caku kako se boriti za sebe. I dalje sedi sama. Ali sada ne očekuje da neko sedne pored nje. Deluje mi da je sve manje pogađa, ili samo to bolje sakriva od mene. Ponoviću – jedino što sigurno znam je da ništa ne znam… samo nagađam. Zato ja nikad ne pitam kako je bilo u školi, već kako je bilo na odmoru…
Sada sam i ja jedna od onih umreženih keva koja ima svoje drugarice u razredu svog deteta. Ali uvek one usamljene mame koje stoje po strani i čekaju svog prvačića uključujemo u razgovor, i svaki njihov osmeh olakšanja kada im se obratimo je lek za moju izgrebanu dušu. Vidi se ta zahvalnost i taj osmeh koji govori – hvala što si čoveku –čovek! Razbijamo tremu, poredimo iskustva i uživamo u anegdotama svoje dece. Tako i treba da izgleda odvođenje i dovođenje dece u školu. Ne da se odmeravamo krvnički, poredimo marke odeće i automobila i ogovaramo mamu sa ispucalim petama i masnom kosom. Niko ne zna kako je drugima dok im nije u koži. Ako ne možemo da pomognemo, ne treba ni ogovarati i osuđivati… Ali hajde nauči ti to Srbiju rijalitija, starleta, narko boseva i prodanih duša! Shvatiš da je Njegoš sve rekao: “Svijet je ovaj tirjan tirjaninu, a kamoli duši blagorodnoj.“
P.s. Bilo je veoma teško napisati ovo sve… Mole se čitaoci da ne izvlače iz konteksta i ne donose pogrešne zaključke. Isto tako ne očekujem nikakve savete. Samo pišem da sebi olakšam i eventualno još nekom pokažem da nije sam ako je u sličnom problemu… I izgleda da mi se životni moto -Sreća prati hrabre – obistinjuje. Zato, budite hrabri i srećna vam nova školska godina!
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
HVALA STO SI MI POKAZALA DA NISAM USAMLJENA MAJKA U SLICNOM PROBLEMU!