Jedna od glavnih premisa američkog roditeljstva je da roditelji treba aktivno da budu uključeni u obrazovanje svoje dece – da se sastaju sa nastavnicima, volontiraju u školama, pomažu deci oko domaćih zadataka i rade još stotine drugih stvari za koje malo zaposlenih ima vremena. Ove obaveze su toliko utkane u američke vrednosti da se malo ko zapitao imaju li one efekta.
Do ovog januara, i naučnici su se retko pitali isto. A najveća do sad sprovedena studija na temu uticaja roditeljskog angažovanja na akademski uspeh dece, koju su sproveli Kit Robinson, profesor sociologije sa Teksaškog univerziteta i Ejndžel L. Haris, profesor sociologije na Djuku, pokazala je da – efekta zapravo nema.
Ono što su otkrili iznenadilo ih je. Većina merljivih oblika roditeljske uključenosti u obrazovanje nije imala efekta, čak je mogla i da odmogne. I to među svim kulturnim grupama, bez obzira na rasu, klasu ili nivo obrazovanja.
Da li svake večeri pregledate domaći zadatak vaše ćerke? Rezultati ove studije pokazuju da joj to neće pomoći da ima bolje ocene. A kad deca krenu u srednju školu, roditeljska pomoć oko domaćih zadataka čak može smanjiti njihove ocene, što Robinson i Haris objašnjavaju činjenicom da su mnogi roditelji zaboravili, ali nikad zaista nisu razumeli gradivo koje njihova deca uče u školi.
„Da li svake večeri pregledate domaći zadatak vaše ćerke? Rezultati ove studije pokazuju da joj to neće pomoći da ima bolje ocene.“
Studija je takođe pokazala da deca roditelja koji se često sastaju sa nastavnicima i direktorima, ne napreduju brže od dece u sličnoj situaciji čiji roditelji ne dolaze toliko u školu. Evo još roditeljskih mešanja koji ne pomažu deci: prisustvovanje na času, pomaganje tinejdžeru da izabere predmete, i naročito, kažnjavanje dece za loše ocene ili uvođenje strogih pravila po pitanju vremena i načina rađenja domaćih zadataka.