Mogu li žene imati sve – i blistavu karijeru na kojoj im zavide i sjajan porodični život u kome uživaju? Vreme je da prestanemo da se zavaravamo da mogu, poručuje žena koja je zbog dece napustila jednu od pozicija moći. Superžene ne postoje, osim u izuzetnim okolnostima, ali ni muškarci koji imaju “sve” nisu ništa brojniji, zaključuje ona.
Piše: Jovana Papan
“Nevolja je u tome što smo svi mi zarobljeni u sistemu u kome se poslu pridaje preveliki značaj”
Robin Skiner, psihijatar, porodični terapeut i pisac
En Meri Sloter poslednje dve godine provela je na poziciji direktora sektora za planiranje u Stejt Dipartmentu. A onda je digla ruke od svega, na užas mnogih žena koje su je smatrale uzorom. “Kada sam koleginici iz Bele kuće rekla da ću, čim završim sa ovim poslom napisati tekst pod naslovom “Žene ne mogu imati sve”, rekla mi je “Ne možeš to napisati!”, misleći da ću tako poslati lošu poruku svim mladim ženama. Ali moja feministička uverenja, na kojima sam izgradila celu karijeru, izmicala su mi se pod nogama, iskoristila sam prvu priliku koja mi se ukazala, da odustanem od ove pozicije moći,” piše ona u eseju objavljenom u Atlantik magazinu.
Pročitajte i: Neodomaćice: Veliko bekstvo u kuhinju
Sloter opisuje kako je izgledalo raditi na tako poželjnoj funkciji za ženu, i istovremeno imati porodicu. Na posao je odlazila u 4:20 ujutru svakog ponedeljka, a kući se vraćala kasno uveče petkom. Tokom dve godine u Stejt dipartmetu, nikada nije završila sa radnim danom u vreme dok su prodavnice otvorene, tako da su joj jedini dani sa porodicom – subota i nedelja, bili pretrpani kupovinama, odlascima kod frizera, nošenjem odeće na hemijsko čišćenje, vanškolskim aktivnostima njene dece, konferencijskim pozivima, porodičnim obrocima. Imala je pravo na jedan dan godišnjeg odmora po mesecu. I još je mogla da se pohvali boljim uslovima od većine zaposlenih u Vašingtonu.
“Sloter opisuje kako je izgledalo raditi na tako poželjnoj funkciji za ženu, i istovremeno imati porodicu. Na posao je odlazila u 4:20 ujutru svakog ponedeljka, a kući se vraćala kasno uveče petkom.”
Istovremeno, kući su joj rasla dva dečaka koja su ušla u pubertet, i kojima je bila potrebnija nego ikada, a ona nije imala vremena ni da misli na njih, a kamoli da im se posveti. Iako je njen muž sjajno brinuo o deci na svakodnevnom nivou, grizla ju je savest zbog toga.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMOZOFIJA
Šest načina na koje roditelji govore “NE”
Piše: Jovana Papan “Ne” je jedna od reči sa kojom ćete kada postanete roditelj izgraditi poseban odnos. Za početak, izgovorićete je mali milion puta od trenutka kada vaša beba prvi...
Najteže letnje pitanje za svakog roditelja
Piše: Jovana Papan Svako ko postane roditelj, zna da ga jednog dana očekuju neka teška pitanja koje će mu potomstvo postavljati i koja će zahtevati ozbiljan, promišljen i dalikatan pristup....
Na šta zaista liči kad deca timski rade domaći zadatak?
Piše: Jovana Papan Primećujem da je u školama u modi timska izrada domaćih zadataka. Učitelji i nastavnici zadaju deci pripremu referata i pravljenje panoa. Predmeta je mnogo, i po mojoj...
Imate li kolica za bebe ili pokretni apartman sa pet zvezdica?
Piše: Jovana Papan Među dobrostojećim roditeljima i onima koji pokušavaju da tako deluju, kolica za bebe su predmet želja, merkanja i neophodna ulaznica za „visoko društvo“ kraj bazena sa peskom...
Nema komentara.