U Africi još uvek postoji veliki broj plemena koja neguju svoje tradicije i vrednosti, a jedno pleme je posebno po načinu na koji gleda na majčinstvo. Naime, u tom plemenu se za početak detetovog života ne uzima dan rođenja, pa čak ni dan kada je začeto, već – dan kada je njegova majka odlučila da ima dete.
Ipak, nije dovoljno da žena smao poželi da ima dete, već ona ima ritual koji obavlja kako bi taj dan zaista predstavljao prvi dan života njenog, još uvek nepostojećeg deteta.
Kada žena iz plemena Himba odluči da želi da ima dete, obično se osami i sedne ispod drveta u šumi, gde osluškuje zvukove sve dok ne čuje pesmu deteta koje želi da dođe na svet. Nakon što čuje pesmu svog deteta, vraća se muškarcu s kojim želi imati dete i uči ga tu pesmu. Kada vode ljubav kako bi i fizički začeli dete, pevaju spomenutu pesmu kao način dozivanja deteta na svet.

Kada ostane trudna, majka pesmu uči i sve babice i starije žene u selu, kako bi mu, kad se rodi, svi okupljeni oko njega mogli otpevati njegovu pesmu u znak dobrodošlice. Kako dete raste, i svi ostali u selu uče njegovu pesmu. Ako dete padne ili se povredi, kada mu neko iz sela priskače u pomoć – peva mu njegovu pesmu. Ili kada dete uradi nešto lepo ili pak prolazi sve one prepreke puberteta, tada mu ljudi iz sela pevaju pesmu u znak podrške i slave.
Osim toga, u plemenu Himba postoji još jedna prigoda u kojoj se detetu pjeva „njegova pesma“. Ako žena ili muškarac iz plemena Himba počine neki prekršaj ili zločin, kojim krši društvene norme plemena, ljudi iz sela njoj ili njemu – koji bude smešten/smeštena u sam centar kruga koji je oformljen od svih ostalih žitelja u selu – pevaju njegovu/njenu pesmu. Na ovaj način, kroz pesmu ga/je podsećaju na to ko su kao osoba i na to koliko vreme kao osobe.
Ljudi iz plemena Himba na učenje lekcija gledaju ne kao na kaznu, već kao na način iskazivanja ljubavi i podsećanje na lični identitet osobe. Kada prepoznaš svoju pesmu, više nećeš imati želje niti potrebe da učiniš nešto što bi povredilo bilo koga drugoga.
A u braku, ljudi svoje pesme pevaju zajedno. Na kraju, kada žena ili muškarac iz Himba plemena leži u svom krevetu, pre smrti, svi ostali seljani, koji su dosad naučili njenu ili njegovu pjesmu, okupljaju se oko nje ili njega i pevaju mu je po posljednji put.
Na ovaj način svaka osoba se vrednuje i pokazuje se koliko je značajna i važna. Samim tim što svako ima svoju pesmu, preneseno – svako ima svoju sudbinu i životni put – u plemenu Himba se ne uzima zdravo za gotovo ni jedan trenutak u životu, dobar ili loš, veliki ili mali, prekretnica ili uobičajen događaj u svakodnevici. Pevajući svoju ili pesmu neke druge osobe oni slave život.
Izvor: Detinjarije.com