Zanimljive istorijske činjenice koje govore o vizionarima koji su postojali na početku 20. veka i koji su svojim zalaganjem napravili nešto što se danas, sa svim mogućnostima, kapitalom i novcem kojim se raspolaže – ne vidi nigde.
Kako je izgledala fabrika Borovo i naselje u kome je sve funkcionisalo savršeno, podređeno potrebama radnika i u skladu sa najvišim vrednosima koje bi trebalo kao društvo da negujemo… Lilijana Radobuljac piše o svojevrsnoj samoodrživoj zajednici – Borovo – koju su osmislili, napravili i održavali Tomaš i Jan Bata.
„UKRADENO KOD BATE
U radničkom restoranu pribor za jelo bio je izrađen od skupog visokokvalitetnog nehrđajućeg čelika, pa su ga radnici počeli krasti. Da bi spriječio krađu Bata je zamijenio pribor novim na kojem je bilo ugravirano: „Ukradeno kod Bate“. Krađe su prestale.

I opet ja ne mogu, a da ne pišem. O vizionarima, ljudima koji su cijenili rad, trud, čovjeka, a prije svega RADNIKA.
Pripremam vremensku crtu slikarima u mojoj školici. Krećem od Tomaša Bate (koji, eto, nema nijednu ulicu u Borovu naselju). Došao, kupio bašče i oranice pravoslavnih svećenika i stanovnika Borova sela, izgradio tvornicu, zaposlio prve Batovce.
7. 6. 1931. – proizvedena je prva tvornička cipela u Hrvatskoj.
Te 1931. bilo je zaposleno 510 radnika, a osam godina poslije radi ih 6 900.
Tomaš je poginuo 12. 7. 1932. u zrakoplovnoj nesreći, a naslijedio ga je polubrat Jan Bata (on ima svoju ulicu).
Dakle, ljudi…
Tomaš započeo, Jan nastavio.
U nekoliko godina… čovjek je izgradio stanove za potrebe svojih radnika i njihovih obitelji, samački hotel za one koji nemaju obitelj, Radnički dom s restoranom (posebno je postojao restoran u krugu tvornice), nije bilo radionice bez telefona, bez garderobe, toaleta i kupaonice, dva odmora tijekom radnog dana, stalna kontrola zdravlja radnika, sportski objekti. Sjajno organizirane zabave, vrhunski sportski klubovi, prve tvorničke novine ( i na Balkanu), zračna luka (zrakoplovni promet na relaciji Budimpešta – Borovo naselje – Zagreb- Beč i Beograd – Borovo naselje – Zagreb- Graz- Beč).
Bata je u Borovu naselju otvorio i prvu praonicu rublja, vlastitu trgovačku kuću ( u kojoj je sve bilo jeftinije nego u ostalim trgovinama), vlastita energana daje upola jeftiniju struju za svoje radnike u naselju. Sportski klub Bata član je I. nogometne lige, otvorene su najmodernije škole u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji (osnovna), a tvrtka je vlasnik i svoje obrtničko – tehničke škole (moja školica ❤ ) tzv. Batine škole rada koja je ravna onima kojima su vlasnici Olivetti ili Bayer. Školica ima svoje radionice, praktikume, svoje laboratorije, moderne učionice, knjižnicu, internat.
Brinulo se o zabavi mladih, učenju bontona, jezika. NIKADA U BOROVU NASELJU, za Bate i poslije njega, nije bilo blata, plotova, ograda. Razvedeni su hidranti za gašenje požara, ali i javni vodovod za bašče i cvjetnjake pa je Borovo naselje bilo najzelenije mjesto u Kraljevini Jugoslaviji.
I sad opet ja… dakle, čovjek je imao kapital. To stoji. Je li zarađivao? Jest. I neka je.
Ali, što je on napravio? Halo? Grad budućnosti. Njegova je parola bila – Samo zadovoljan radnik je dobar radnik.
Na početku 20. stoljeća.
Tomaš i Jan Bata uspjeli su izgraditi (preko noći) samoodrživu zajednicu. Meni je to fascinantno. I gotovo.
Svi današnji tajkuni, milijunaši – u mišju rupu. Izrabljivači. Miševi.
Jednom ću se dokopati Zlina. Jednom. I pokloniti se sjeni ove dvojice.“
Preuzeto sa Facebook profila Lilijana Radobuljac
