Nepoznavanje osnovnih pravila ponašanja u jednoj ustanovi kulture, prisustvovanje sadržaju namenjenom za one koji ga cene kao i poštovanje prema mestu na kom se nalazite – da li je to sve odraz kućnog vaspitanja ili je potrebno da se ovom temom, kao društvo, bavimo malo podrobnije?
Video na kom je prikazano stanje bioskopske sale u Lazarevcu nakon projekcije filma prikazuje opšte stanje društva u kom je nered koji za sobom ostavljaju pojedinci u potpunosti prihvatljiv i ne predstavlja problem. Da li se tako ponašaju i kod kuće?
Prosute kokice, prazne kese i flaše, ambalaža i prazna pakovanja hrane koju su pojeli dok su gledali film nalazi se svuda u sali – sali koja će narednog dana poslužiti kao mesto za generalnu probu pred premijeru predstave, jer je u pitanju sala koja ima i tu svrhu, da primi publiku za pozorišne predstave.
Kao apel, Ivana Nedeljković, direktorka pozorišta, napisala je na svom Facebook profilu sledeće – a mi prenosimo u celosti:
„Ovo smo mi.
Lazarevčani. Prepotentni, uobraženi, nevaspitani, bahati i… pa, prljavi.
Novi itisoni i nova sedišta. Pre dva meseca sve je zamenjeno. Novo. Mirisalo.
Ne postoje reči koje mogu da opišu poraz koji sam doživela juče ujutru pred probu „Mediterana“, koji u četvrtak igramo premijerno. Ostaci iza bioskopske publike.
Pitam se da li kada kod kuće gledaju filmove, za sobom ostavljaju ovakav haos? Ne. Sigurno ne. O ovome je već pisao Slobodan Selenić u romanu „Očevi i oci“.
Lazarevčani, u ovom objektu su smeštene dve ustanove kulture. Ona je servis za sve građane. Za vas, ali niste vi krivi. Više niko ne može da me ubedi da je neko drugi kriv. Krivi smo mi koji ovde radimo i koji ovakvu publiku ne izbacujemo iz objekta „nogom u dupe“, da oproste oni koji znaju da javno ne psujem.
Sramota za kulturu Lazarevca, sramota za (kvazi) građane, sramota za sve nas. Ne zaslužujemo mi ovakav objekat. Neko je pre 48 godina imao viziju.
Nismo joj dorasli.
Više neću ništa kriti, biću vrlo otvorena.
STOP hrani u objektu kulture!!!! Ovo nijedna spremačica ne može da počisti. Nijedan usisivač da usisa. Ostaju fleke, mast i žvake. A da sve bude još apsurdnije, onda se kasnije ispred objekta ta ista publika malo pobije: ko je koga gađao kokicama????? Mali nasilnici, i oni i njihovi roditelji koji su ih tako i vaspitali… Za nas je beton.
Zgrožena sam i razočarana primitivizmom koji eskalira.
Nasilje dakle, iz škola i bolnica, ulazi i u ustanove kulture.
Dno dna, pa na dnu. I tu nije kraj. To smo mi. Bedni i jadni.
Da Bog da, jer drugi ne umeju, a samo Bog i može – da nam gledalište potraje.
Do Nove godine, bar.“
Video: Ivana Nedeljković

