„Sine, vrata ove kuće su ti uvek otvorena, a bude li te ikad takao onaj tvoj, samo dođi…pogledaj me i zagrli…ne moraš mi ništa reći..slomiću mu svaku kosku u telu“, reče moj automehaničar pre neki mesec pričajući o ćerki pred udajom…
Ćelav, neobrijan, gojazan, u prastarom kombinezonu skroz zaflekanom od ulja sa crtom od znoja i prašine po sred čela i „zakrvavljenim očima…sa dušom“…
Veliki sam fan psihoterapije…
Obožavam sve što ima veze sa njom…
Kongrese, seminare, edukacije i radionice…
Predavanja, filmove i stranice na internetu sa tom tematikom…
Međutim…
Najviše volim što se pomenuta nauka ili možda „tajna veština“ može naći svuda, u svakoj ljudskoj interakciji ili mestu…
U filharmoniji, pozorištu, kafani, šetalistu, košarkaškom terenu…
Pa i u automehaničarskom kanalu…
Dok otac koji je tu ostavio svoje najbolje godine, da bi prehranio i iškolovao svoje čedo…drži predavanje o vaspitavanju ćerki…
I nema tog profesora univerziteta i knjškog moljca koji bolje poznaje materiju…i ko je učio sa više razumevanja…ljubav i odanost prema porodici…čuvajući to pile s njegovim očma…u rukama crnim od ulja…nakon 12-časovnih smena…u kanalu…
Šta mislite…
Da li će ta devojčica biti maltretirana?
Da li će trpeti psihičko i fizičko zlostavljanje u braku?
Da li će misliti da nema spasa…propiti se i navući na tablete?
Da li će razviti paniku, hipohondriju ili neku psihosomatsku bolest?
Levitirajući između pakla u braku i pakla osude od strane svoje sopstvene porodice ili društva…
Ili će shvatiti da NE MORA da ostane u tom braku…
Da ima alternativu..
Da ima taju…
Bez svih zuba…
Ali sa velikim srcem…ogromnom dušom…i još većim rukama…koje ce je braniti…od svega…i svačega…
A čim ne mora…
To je sasvim drugi padež…
Njena sreća je tada samo njena stvar…
I zavisi od njenih ličnih preferencija…
Ali zato njena tuge…
Uvek ima s kim podeliti…
A tuge koje se dele…
I nisu toliko strašne…