U tanjiru ostavljam zalogaj. Odmaknem ga od sebe, viljušku i nož postavim u položaj u kom sam zadovoljna obrokom (pročitala sam to još kao dete i praktikujem od tada). Zalogaj stoji.
„Uvek će ti u životu faliti baš toliko!“
„Ali ne mogu više. Taman sam nahranila glad. Sve preko toga će mi biti muka. Neću da se alavim.“
„Alaviš se onda kada u svoj tanjir natrpaš više nego što možeš da pojedeš, samo da ostali za stolom ne bi pojeli više od tebe“
„Nije, nego mi se učini da baš toliko mogu.“
„Samo ti se učini… Bolje dva puta da sipaš, nego da uzmeš preveliki zalogaj, pa ne završiš do kraja i baciš.“
…
Bože, koga si mi poslao za Majku…. Nekog svog… Koliko god mi srce bilo polovično, snaga koju osećam i na milionskim udaljenostima naših svetova, i više je nego dovoljna za ovu, samo, fizičku prazninu…
„Šta bi ti, da ti ja sad, pred kraj, prenesem sve šta sam te učila 22 godine?!“
…
Za neko saznanje nisam bila dovoljno zrela… Kako zrim, tako se hranim iz punog magacina, koji je ostavila baš tamo gde nikad ne bih tražila… U sred mene!
Autorka: Dragana Soro


