„Stvaralaštvo za djecu mora da bude prilagođeno uzrastu, da ima edukativan karakter uz neophodnu dozu čarolije.“
Tihomir Čelanović je rođen 1977. godine u Beogradu. Odrastao je u Kotoru, a završio Fakultet primenjenih umetnosti i dizajna u Beogradu. Crta stripove, ilustruje knjige i povremeno se bavi animacijom i muzikom. Ilustrovao je brojne dečije knjige: „Miško plašljivko“, „Miško nećejed“, „Ko se koga uplašio“, „Bakovuk“, „Botanika“, „Šest i po najgorih muvanja od postanka sveta“, „Školica za zmajeve“, „SMS priče“ itd., kao i školske udžbenike. Radove je objavljivao u časopisima „Politikin Zabavnik“, „Striper“, a za ilustracije u knjizi „Basne“ Radomira Putnikovića dobio je nagradu Neven 2005. godine.
Razgovarala: Jovana Papan
Kako ste se opredelili za likovnu umetnost?
Do toga je, u mom slučaju, došlo spontano. Roditelji su mi govorili da sam sa četiri godine počeo da se igram žvrljajući po papiru. Ko zna kako dolazi do toga? Sjećam se da sam sve do kasnijih razreda osnovne škole imao običaj da crtam mnoštvo likova na jednoj strani, vrlo nepovezano, a ukućani su mi predlagali da pokušam da uvedem nekakav red u sve to, da nacrtam jedan lik na jednoj strani, da bi bar ličilo na nešto što je zaokružen koncept.
A kako ste počeli da crtate i slikate za decu?
Svjetovi u kojima se dešavaju priče za djecu su veoma uzbudljivi i odišu posebnom vrstom čarolije i vedrinom koja mi nikada nije dosadila. Ni sad nemam problem sa uživljavanjem u takve svjetove…
Šta je teže – raditi za odrasle ili za decu?
Mislim da su različite stvari važne kod stvaralaštva za djecu i za odrasle. Stvaralaštvo za djecu mora da bude prilagođeno uzrastu, da ima edukativan karakter uz neophodnu dozu one čarolije koju sam spomenuo. Dešava se ponekad da iz dana u dan treba da se prebacujem iz dječjeg stila (radeći na slikovnici) na horor strip koji radim za odrasle, što nije lako i iziskuje vremena. Čini mi se da kod stvaralaštva za odrasle danas preovlađuju besmisleno nasilje i izlizani klišei kojima je davno „prosao rok“, a pomjeren je prag osjetljivosti kod publike, i producenti, pisci, režiseri i crtači kao da se utrkuju da kakvom vrstom šoka da prodrmaju ljude, jer (bar oni tako misle) malo ko reaguje na umjerenije priče. Kao da je do odraslih teže doprijeti sa kontekstom koji u sebi nosi pozitivnu poruku, ideju o nadi, jer smo prečesto okruženi cinizmom i ispraznošću. Žao mi je što u svijetu stripa sve rjeđe nailazim na humoristički i dječji strip, većina publike koja danas čita stripove (bar je takav moj utisak) ima preko 30 godina, kao da mlađe generacije manje interesuje ovaj medij.
Da li u radu za dečje knjige konsultujete i same čitaoce, tj. decu?
Da, ali nedovoljno. Povremeno učestvujem u radionicama tokom kojih crtam djeci ili zajedno sa njima, pa čujem neke reakcije kojih se kasnije sjetim u toku rada na knjizi. Ovdje mi često pomažu urednici s kojima radim, a preporučljivo je i pitati ljude iz okruženja, jer oni imaju objektivnji uvid u stvari koje radim od mene.
Kakva, po Vašem mišljenju, treba da bude ilustracija namenjena deci?
Dječja ilustracija bi trebalo, na prvu loptu, da komunicira sa djecom, omogućavajući im da lako urone u jedan drugačiji svijet. Pod ovim podrazumijevam izražajnost likova, jasno definisanu emociju koju treba da izražavaju i ubjedljivost svijeta koji nastanjuju. Na internetu se mogu naći silni tutorijali (uputstva, zanatski savjeti) o tome kako ovladati određenim crtačkim tehnikama ili programima za crtanje. Uvijek moze nesto novo da se nauči.
Omiljena knjiga u detinjstvu?
Omiljena knjiga u djetinjstvu mi je bila „Beskrajna priča“ Mihaela Endea i mogu slobodno da kažem da je i danas ponekad prelistavam tražeći ideju. Jako sam volio i slikovnicu „Da sam ja odrastao“ Eve Jankovski i Lasla Rebera. Sjećam se i mnogih slikovnica čija imena, a ni autore, nisam zapamtio.
Koju savremenu knjigu za decu biste preporučili roditeljima?
Danas ima knjiga koje djeci govore bez okolišanja o ozbiljnim, realnim stvarima, ali to rade sa toplinom i uz pametno provučene pouke. Džeklin Vilson ima par naslova tog tipa.
Šta mislite o kvalitetu ilustracija u knjigama za decu generalno?
Po internetu stalno nalazim nove ljude koji me iznova inspirišu i otvaraju opcije za eksperimentisanje sa novim stilovima. Jedino što mi se ne sviđa je činjenica da se često teži tehničkom savršenstvu, zanemaruje se lični stav, emotivno poistovjećivanje autora sa likovima, čime i komunikacija sa čitaocima (ma kog uzrasta oni bili) postaje plića, jeftinija.
Omiljeni ilustatori za decu iz sveta?
Osim gore navedenog Lasla Vebera, pada mi na pamet Mark Butavan, Meri Bler, Bob Logan, a i mnogi naši – Bojana Dimitrovski, Nemanja Ristić, Andrej Vojković, Boris Kuzmanović.
Postoji li neko delo za decu koje biste voleli da ilustrujete?
Volio bih da radim „Malog princa“ i neke Andersenove bajke. Probao bih rado i neke nove tehnike. Bilo bi zanimljivo praviti od raznih materijala likove i svijet u kom se nalaze, a onda to fotografisati, bez imalo crtanja i dorade u kompjuteru. Za sad nemam dovoljno vremena za to, ali jednom ću probati.
Na čemu trenutno radite?
Upravo sa velikim zadovoljstvom radim na ruskoj bajci „Baba Jaga“. Uvijek su me privlačile priče sa neobičnim i pomalo mračnim likovima (s obzirom na to da Baba Jaga ima gvozdene zube i kucu sa kokošijim nogama, ona svakako spada u tu kategoriju), a kao kontrast njenoj čudnoj pojavi, tu je djevojčica, glavni lik sa kojim bi mali čitaoci trebalo da se identifikuju. Biće pravi izazov prilagoditi mračne motive slovenske mitologije uzrastu kojem je slikovnica namijenjena. Radim i na horor stripu „Le Diurne“, a povremeno i ilustracije za „Politikin zabavnik“ i „Mali zabavnik“.
Šta možete da preporučite roditeljima koji bi svoju decu da uvedu u svet stripa?
Imao sam veliku sreću da su me roditelji i okolina od samog početka podržavali u namjeri da budem strip crtač. Preporučio bih roditeljima da svoju djecu ohrabruju, da se zajedno sa njima raspituju o pojedinostima u vezi sa tim poslom, da razgovaraju s ljudima koji se bave stripom. Ovaj posao nije nimalo lak, ali je divan. Razumljivo je da je roditeljima važno da im djeca izaberu profesiju od koje će moći da žive, zato je dobro da znaju na kakve probleme mogu da nailaze i šta sve može da ih čeka kada uđu u profesionalne vode, i da budu svjesni realnosti preživljavanja, što je tema koju umjetnici iz bilo koje oblasti često zaobilaze u širokom luku. Teško da se danas za neki poziv može reći da je siguran, pa je zato najvažnije da dijete nauči da se bori za ono što mu je važno i da – ne bih da zvučim otrcano, ali je stvarno tako – vjeruje u sebe.
(Intervju objavljen u časopisu „Roditelj & dete“, juli 2012.)
