Mama iz Srbije: Da mogu ponovo da biram, nikad se ne bih porađala u Norveškoj

Sve što ću vam reći je da, da sam znala kakvi su uslovi i stručnost osoblja u bolnici NIKADA se ne bih porađala u Norveškoj.

Imam 30 godina i daleko od toga da sam došla nepripremljena u Norvešku. Zapravo, znala sam više o njenoj kulturi, književnosti, istoriji i jeziku od većine naših koji se doseljavaju, jer sam u Beogradu diplomirala na Katedri za skandinavske jezike i književnost.

Radim kao profesor norveškog u najpoznatijoj školi jezika u Norveškoj, tamo gde se polaže „Bergenstest” i ulaže u obrazovanje zarad integracije stranaca. Suprug mi je master građevinski inženjer koji ima izuzetno dobro plaćen posao ovde. Nisam došla da pljujem po Norveškoj, jer da je tako, ne bi se nikada doselila ovde i živela ovde. Izjava koju sam morala da prokomentarišem je da su norveška porodilišta bolja od naših!

- Advertisement -

Evo sad dok to samo pišem, ne znam da li da se grohotom smejem ili da plačem. Porodila sam se ove godine u univerzitetskoj bolnici u jednom od najvećih gradova Norveške. Sve što ću vam reći je da, da sam znala kakvi su uslovi i stručnost osoblja u bolnici NIKADA se ne bih porađala u Norveškoj. Želela sam da verujem da je sve sjajno, da je zdravstveni sistem na visokom nivou, iako me nijednom tokom cele trudnoće nije primio lekar specijalista, već isključivo babice. Čak i kad su ovdašnje babice govorile stvari koje se kose sa zdravim razumom, ja sam i dalje ostajala rešena da ih slušam i pomno pratim njihove savete i uputstva. Ništa me, pak, nije moglo pripremiti za nestručnost lekara i babica na porođajnom odeljenju! Bez da previše ulazim u grafičke detalje i zgrozim one koji bi potencijalno pročitali ovaj komentar, reći ću da mi je anesteziolog SEDAM puta ubadao iglu za epiduralnu anesteziju u roku od 10 minuta, na kraju ne uspevši da ‘potrefi’ i ostavljajući me sa recima „Šta da radim, nešto ne ide.”

Nakon tog inicijalnog šoka i sa strašnim bolovima u leđima, zbog kojih mi je kasnije bilo teško da u toku najtežeg dela porođaja uopšte ležim na leđima, doživela sam to da babice ne rade epiziotomiju, jer Norvežani generalno sve znaju najbolje kako treba raditi. Niko mi nije uradio ultrazvuk da bi video veličinu bebe… Da skratim priču – možete zamisliti kako sam sjajno prošla kada je na svet došla moja mezimica teška preko četiri kilograma i dugačka 54 centimetra. Dovoljno je reći da su mi se babice izvinile zbog svoje greške (kao da ja imam nešto od izvinjenja), pa pozvale tim od tri lekara koji su me sat vremena ušivali.

Na svu sreću, barem su ti lekari odradili svoj posao kako treba i sada nemam nikakve posledice, iako sam sa takvom povredom (potvrđeno od strane mnogih drugih lekara) mogla da sa 30 godina ostanem invalid do kraja života.

S druge strane, babice koje su me negovale tokom dvodnevnog boravka u bolnici su bile brižne, pažljive i saosećajne.

Smatram da sve treba reći kako jeste i nazvati stvari pravim imenom.

Sada će se neko naći pametan da mi kaže kako je to moglo da me zadesi i u Srbiji i kako to nema nikakve veze sa norveškim zdravstvom. Grešite!

- Advertisement -

Kada sam posle porođaja svoju priču počela da pričam drugima – Norvežanima i Srbima, ispostavilo se da su mnoge žene imale slična iskustva i da su generalno jako nezadovoljne iskustvom u norveškim porodilištima.

Za kraj da zaključim – norveški zdravstveni sistem je sjajan ukoliko je čovek, daleko bilo, jako i ozbiljno bolestan, jer mu obezbeđuje pristup najskupljim i najsavremenijim metodama lečenja. Ali za stvari koje oni doživljavaju kao svakodnevne, kao što je trudnoća i porođaj, nadajte se da ćete imati sreće, da ne biste prošli kao ja i mnoge druge mame!

Izvor: Zelena učionica

spot_img

Najnovije

Šta razmak između članova porodice na dečjem crtežu može da nam kaže?

Dečji crteži nisu presuda o porodici, već odraz jednog trenutka, jedne emocije ili jednog doživljaja. Kada ih posmatramo sa radoznalošću, bez osuđivanja i brzih zaključaka, oni mogu postati dragocen način da bolje razumemo svoje dete.

Trener nije tu da stvori šampiona. Tu je da pomogne detetu da postane čovek.

Kada se govori o dečijem sportu, najčešće se priča o rezultatima, medaljama, pobedama i talentu. Međutim, suština sporta u dečijem uzrastu nalazi se na drugom mestu. Piše: Filip Gacić

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Dečiji naučni karavan kreće na put kroz Srbiju: Lidl Srbija i MoleKul donose svet nauke za najmlađe

„Dečiji naučni karavan” donosi novu dinamiku: ova jedinstvena avantura pakuje kofere i stiže direktno na Lidl parkinge u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Požegi, kao i na posebno odabrane lokacije u Kragujevcu, Subotici, Zrenjaninu, Šapcu, Kraljevu i Novom Pazaru.

Zašto kupujemo suvenire? Male uspomene koje čuvaju najlepše trenutke

Psiholozi objašnjavaju da ljudi ne stvaraju emocionalnu vezu sa samim predmetom, već sa iskustvom koje on predstavlja.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img