Piše: Jelena Despot
Pogledala sam nehotično na gomilu papira u hodniku i vidjela račun za struju. Sjetila sam se da smo ga tu spustili prije dva dana. Neotpakovana koverta. Kakvo bahaćenje, pomislih za sebe.
U nekim drugim studentskim vremenima račun se otvarao ispred sandučeta kako bismo utvrdili trošak za taj mjesec i znali koliko nam novca ostaje.
Ako ne bi prelazio pedeset, to je bio dobar mjesec.
Uprkos tome, nikada nismo umjeli da štedimo. Nismo gasili bojler, niti palili mašinu za veš preko noći. Nismo se izrugivali tome, no prosto nismo umjeli.
Od jednog do drugog stana, mijenjali smo sobe, krevete, ukrasne jastučiće i zavjese. U nečijim tuđim uspomenama gradili smo svoje.
Odgovorno tvrdim da se najviše i najsnažnije voli u podstanarskim stanovima.
I da sklapanje kraja s krajem, nikada ne ubije ljubav.
Najslađe se spavalo na nekom pohabanom jastuku iz osamdesetih koji je sa mnom došao u dom.
Najsrdačnije su se gosti dočekivali kada si im morao reći da ponesu i svoju deku jer vi imate samo jednu.
Najljepša jela su kuvana u okrnjenim šerpama.
Jedva sam se rastala od jedne malene sa polomljenim repom, koju je neko od cimera donio u studenjak a ja ponijela sa sobom. Nije mi trebala, ali je u njoj skuvano toliko uspomena koje nisam željela da bacim.
Najviše se voli na malim kaučima gdje spavaš stisnut i u zagrljaju jer nemaš ni mjesta da se pomjeriš.
Sa prostorom dođe i neki dodatni prostor između vas.
Sa novim šerpama dođe i online dostava hrane.
Sa novim televizorom i Netflixima, intrenetima, telefonima i laptopima, svako počne da gleda svoje.
Najviše se voli u podstanarskim sobama.
Nema tog automobila koji bi zasjenio njega koji je pješke došao po tebe, držeći kišobran u ruci.
Nema tog sata i parfema koji bi zasjenili pez koji ti je kupio prvi put.
Možda sam samo ja nostalgičar i neutješni romantik, ali nije bilo ništa ljepše kada se nakon primljene plate počastimo ćevapima.
Pa pravimo spiskove. Podvlačimo, sabiramo i oduzimamo.
Pa ja plačem jer se opet plašim kako ćemo. I hoćemo li imati, dok me on drži i obećava kako će sve biti u redu.
Iz podstanarske sobe se proputovala cijela Evropa. Na podstanarske frižidere su se kačili magneti a srce se punilo uspomenama.
Ne može nikada novac da ti popuni srce.
Ne može stan.
Ne može ni auto.
Ništa od toga ne može da ti kupi bliskost.
Najviše se voli u podstanarskim stanovima. Najčvršće se grli kada se pomalo i plašiš.
Neki od najljepših snova su sanjani na prvom sjedištu autobusa.
Najviše se mašta u podstanarskim stanovima.
Najviše se želi.
Najviše se nada.
I ljubi. I… voli.
Izvor: Lola magazin
