Kosta K. na saslušanju je izjavio kako je bio jedno od djece dizanih da budu najbolji. Vrhunski. Ne možemo znati je li to doista iskreno – ili je uzeo istinitu premisu i stanje stvari – kao kulisu za svoje odluke, motivirane nekim drugim mutnim procesima u glavi.
No kao kulisa – pogođena je 100%. Jer je za mnoge patnje djece itekako istinite i okinut će mnogu žicu empatije u narodu.
Izrečeno na suđenju možda je Kostina istina – možda je laž. Ne znamo koji je utjecaj genetike, što je bilo, što je na stvari.
O Kostinom slučaju ne znamo ništa, ali znamo da je izrečena istina bolna svakodnevica puno previše djece koja neće pucati ni u koga – ali će patiti u tišini ili kroz ružno i nasilno ponašanje i druge aberacije.
Strašno je ipak da smo nasiljem nad djecom stvorili uvjerljivu kulisu, izliku koja može služiti psihopatima da se iza nje skriju – čak i tako strašne zločine kao Kostin. Što samo po sebi govori koliko je sve to poremećeno.
Patnja djeteta koje mora biti što nije – vrhunsko, odlično, uvijek savršeno – dolazi u raznim oblicima – od epidemija mentalnih bolesti u tišini do eskalacije zla. Možda Kosta laže – ali realno je očekivati da ovaj teror nad djecom rodi neke druge zločine – jer ponekad dječja psiha neće izdržati. Malo genetike, malo odgoja, malo lošeg vremena i eksplozija može btii neminovna.
Ljudi ne razumiju, to vidim svugdje oko sebe, razliku između zdravog i sretnog djeteta – koje onda po logici svoje ljudskosti želi učiti, stvarati, raditi, dokazati se. I izvanjske prisile i nasilja da se bude ovakvo i onakvo.
Ne vide razliku odgoja – i nasilja.
Kao da postoji uvjerenje da ako poštujemo ljudsku narav u svom djetetu – dijete će propasti i ništa od njega.
Pa umjesto da razgovaramo, upućujemo dijete, dajemo da testira sebe i vidi gdje jest i gdje nije dobro i koliko ono realno može – mučimo djecu nerealnim očekivanjima i teškim pritiscima i pretvaramo ih u gladijatore.
Mnogi dobri roditelji to rade – ljudi koji nemaju zlu namjeru, ali nemaju niti svijest što rade tjeranjem djeteta da postiže samo izvanserijske rezultate i skuplja priznanja i petice kao oficir čvarke na epoletama.
Dijelom je to do nezdravog ambijenta u kojem i nema poštovanja za čovjeka i njegove limite.
Jer stalno nam se prodaje krvožedna priča – samo najbolji uspijevaju. Pa roditelji žele da to njihovo dijete bude to jedno među rijetkima koje neće propasti.
Rekla bih da je to spleteno jedno s drugim. Roditelj svakako jest odgovoran za gluposti koje radi nasiljem nad svojim djetetom, ali on je sam žrtva nasilja nenormalne kulture. Ono što trebamo je smjer razvoja društva u kojem nalazimo načina da zajedničkim doprinosom osiguramo dovoljno dobar život za sve.
Dovoljno dobar! Ne vrhunski, elitan, luksuzan! To riječi staviti na crnu listu kao neprijatelj ljudi, zdravlja i zajednica.
Danas u svim firmama i oglasima za posao traže vrhunske, iznimne, a sve je luksuzno, premium i slično. Pa roditelj koji je ambiciozan i nesvjestan oblikuje svoje dijete prema zahtjevima manijaka, i sam postajući manijak.
Zdravo društvo poštuju granice neurologije, biologije, mišića i uma i svojih članova i ravna se po prosjeku.
Iznimke su tu da daju više – a ne pograbe više i ugroze druge. Nisu tu da udaraju ritam drugima, nego njeguju druge svojom snagom. Tko može više – neka da za tu zajednicu više, pa da se balansira za one koji mogu manje.
U takvim društvu – a jednom smo imali društvo na tom tragu – roditelj nema potrebu maltretirati svoje dijete da se uklopi u kalup vrhunskog, elitnog, jednog i jedinog, onog The Winner Takes IT All glupog, primitivnog, razornog i štetnog neoliberalnog kapitalizma s lokalnim šmekom nasilja, ružnoće, zla i grubosti.
Kad smo normalni, onda možemo i normalno dizati djecu, bez pritisaka u kojima jedni postaju goniči robova, a drugi hipiji koji tjeraju drugi ekstrem vječitog popuštanja i podilaženja djeci, uplašeni od terora društva.
I 5.0 i hippy popustljivi roditelji su samo traumatski odgovor nesvjesnih pojedinaca na vanjske pritiske. I jedni i drugi rezultiraju nesretnom i uništenom djecom.
Zdrav roditelj brani pravo djeteta da bude ono što jest i razvija se u skladu sa sobom po cijenu svog života. A brate i djetetovog. Izem ti ja život i društvo u kojem moraš žrtvovati život da bi udovoljio vlažnim snovima goniča robova. Ne treba mijenjati dijete – nego društveni ugovor. U kojem jedno sasvim obično dijete i prosječan čovjek imaju sasvim dobru životnu šansu.
Zadnje sam vrijeme više puta došla do rubova nekih apsurda u kojima sam povukla granice
kako jedino častan čovjek može povući.
Sa štitom ili na njemu.
Autor: Željka Babić
