Imam neki fetiš prema aerodromima… Oduvek… I pre kad su to bili baš retki događaji… I sada…kada letim otprilike jednom mesečno… S obzirom da najčešće ta putovanja budu zbog radosti…oni su obično mesta gde provod počinje…gde mogu da se opustim i da počnem sa uživanjem na max…
Volim ih zato što su kao neki Mikrokosmosi…u koje kada uđete u 4h ujutru…iz neke mirne i tihe noći…u jednom trenutku shvatite da se nalazite u jednoj užurbanoj košnici…gde svako negde juri i trči…potpuno nezavisno od doba noći ili dana…
Volim taj miks nacija…jezika…izgleda i stilova ponašanja… Volim sve to da posmatram… I da se nekako i ja osećam kao običan Zemljanin…Građanin Sveta… Volim to podizanje perspektive na viši nivo… Nekako mi se izdigne razmišljanje iznad levela niskog…prizemnog i bezveznog…
I zaista čvrsto verujem da je Putovanje smrtonosno prema zabludama…predrasudama…
Na aerodromima prosto nema osuđivanja… Možete biti ko god želite… Izgledati kako želite… Ponašati se kako god želite… Dok god naravno ne ugrožavate nikoga drugog… I niko vam to neće zameriti…
Volim ful napucane žene…uvek spremne da upoznaju nekog ko ima šarm milionera i gestove pravog kavaljera… Uglađene poslovne ljude…kojima nije teško da putuju s kraja na kraj sveta da bi ostvarili svoje ambicije… Profesionalne sportiste sa dušom u nosu od još jednog gostovanja… Razluđenu estradu koja ni ne zna gde će večeras izgovoriti dobroveče ****…jesmo li dobro? Pijane grupe momaka…sa momačkih večeri…potpuno razvaljene iz izlazaka…i u punoj euforiji…još od sinoć… Drugarice od 7 do 77 pobegle na vikend da konačno malo izduše…i odmore…od svih onih teških i napornih uloga i identiteta koje uspešne i dobre žene obično sebi nametnu ostalih 360 dana…koje ćete prepoznati po jutarnjim aperolima…neprestanoj priči i grohotu… Ljubavnike koje ćete prepoznati po sjaju u očima i suptilnom kliberenju…koje imaju samo zaljubljeni ljudi…koji krišom rade nešto što baš i ne bi smelo da se radi…ali jako prija… Opuštenu…naivnu i još uvek punu entuzijazma studentariju sa onim velikim bekpekovima na leđima…spremnu da udahnu ovaj život i osvoje svet… Ljude koji spavaju po podu…ili stolicama…ili bukvalno bilo gde…na užas svakoga sa strahom od prljavštine…i bacila…iako se ovim pospanim nikada ništa nije desilo zbog toga što se baš i ne pridržavaju svih pravila asepse i antisepse… Dečurliju iz generaciju Zed…sa hiljadu i jednim elektronskim gedžetom…slušalicama na ušima…i pogledima prikovamim za ekrane…koji sve ovo što sam napisao nikada neće ni primetiti…ali koji se jako zabavljaju radeći nešto njima drago…u digitalnom svetu… Porodice…koje vidite da se vole…po nekim malim gestovima pažnje i nežnosti…ovlaš poljubcu…ili držanju za ruke… Dečurliju koja jurca jašući kofere…i vrišteći od sreće…jer su maženi i paženi…i opet ih neko ko ih jako voli i čuva…vodi negde da uživaju…još više…najveće srećnike i pobednike te vraške lutrije ko će se gde roditi… I sasvim obične ljude…koji bukvalno samo mirno postoje…i žive neke svoje živote…vrhove gausovih kriva čovečanstva…
Volim sve to da posmatram… I zaista duboko verujem da je jedno od ultimativnih ljudskih prava da odaberemo svoj sopstveni sistem vrednosti i način življenja koji paše uz to… I da onda njega eksploatišemo do daske… Radeći stvar važniju od svih… A to je da živimo život vredan življenja… Onako baš za našu dušu… Uvek ću se boriti za pravo svakoga čoveka na to… Da živi kako god on hoće…dok god nikoga drugog ne ugrožava… I jako ću čuvati moje lično pravo na to…
Zato i volim aerodrome… Nigde mi nije toliko jasno da je nebitno što je život kratak…ukoliko ga živimo onako kako i treba da se živi… Ko sam ja da se mešam ikome u to što je sam sebi odabrao… Niko me na to ne podseća bolje od aerodroma… Zato su mi i dragi… Raskošni i veliki nam bili… Pa se vidimo… Negde po Kini…Kanadi…Novom Zelandu i Čileu…
Tek se spremam da uživam…
Ovih prvih četrdeset je bilo tek zagrevanje…
Pred poletanje…
Autor: Dr Vladimir Đurić
Izuzetan tekst,po sadržaju i stilu.Kao da čitam odlomak dobre knjige,sa velikim zadovoljstvom.Neprihvatanje različitosti i nametanje kako neko treba da misli,ponaša se i radi u našoj sredini je jako izraženo.