Snašli smo se, gajili našu devojčicu, družili se sa Medenom i njenima, upoznali neke divne ljude i danas ih čuvamo i tako… Hoćemo drugo, ne ide. Hoćemo mnogo, ne ide joše više. Melemi, čajevi, folikule, majbi bejbi, ne ide. Dođe kada je htelo i trebalo. Starija će skoro poći u školu, mlađa će doći. Nema više šale, ni rada do devetog meseca, lezi kući, mala opasna, pravi nam frke, kao hoće da nestane. Ma, nema šanse, toliko smo te želeli, radićemo kako kažu. Prođe i to. Opet dragi doktor i ja pregovaramo, termin bi mogao da bude isti dan kada je i starija rođena. Hoću tako ili nikako, prećutkujem mužu da smo blizu, kao stiskam se, zadržaću je koliko ja hoću. Na kontroli, uoči porođaja, objasnim doktoru, da bih ipak da sačekam još sedam dana, kaže što, imaš neke planove? Imam, hoću kao što ste rekli, hoću da sačekam datum. Ne može, više od pola si na porođaju. Dobro, pristanem. Hoću epidural, važi. Stvarno, porođaj carski, ne kao rez, već stvarno, čitala sam Jedi, moli, voli do pred porođaj, čula se sa najvoljenijim kad god, došla mi i moja sestra, smejale se i gotovo. Poželela sam mnogo ovakvih porođaja i sebi i drugima. Brzo sam odustala, jer je beba bila žestoka, niti spava, niti kao malo plače, niti je ikada zadovoljna, kao druge bebe u sobi. Samo moja non stop plače, ne spava, viče, baš viče. Ćao, zdravo, što sam rađala, rađala sam.
Sve tri su divne devojčice i Medenina i moje. Sve je danas odlično, još uvek. Sada smo u predpubertetu i fazi gola sam po čitav dan. Sve bih opet isto, jer mi je bilo zabavno. Dojenje, mastitisi, patronažne sestre, merenje, podrigivanje, grčevi, prvi zubi, prvi koraci, prve reči, polazak u vrtić, školu, drugari, zaljubljivanja, igraonice, velika sam, sa drugaricama bih u stanu da slavim rođendan, koncerti, sve je divno. Neprocenjivo. Mame i tate već sve to znaju.
Izvor: Roditeljstvo i odrastanje