Nekako mi u svetlu svakodnevnih događanja nije stiglo na red.
Nedavno sam u MC Donalds-u prisustvovala obeležavanju 20 godina projekta „Integracija osoba sa intelektualnim teškoćama u socijalnu sredinu“ koji se realizuje u saradnji sa Kreativno edukativnim centrom – KEC, a koji podrazumeva da ovi mladi ljudi ostvare svoje pravo na rad, a što znači da oni shodno svojim sposobnostima po nekoliko sati dnevno rade u Meku.
Davno sam pomenula jednu poznanicu koja je imala (nažalost, umrla je) dvoje dece sa intelektualnim teškoćama, rekla mi je – Znaš, odem na posao, one kukaju, dobilo dete jedinicu, nije namestilo krevet… slušam ih i mislim – šta bih dala da dođu iz škole i kažu kako su dobili jedinice.
O tome kako su roditelji dece sa intelektualnim teškoćama lišeni nekih običnih radosti, pored onih koji sprovode ovaj projekat, govorila je jedna majka koja je rekla da ni u najluđem snu nije mogla da zamisli da će joj ćerka jednog dana reći – Ćao, majka, odoh na posao!
Na kraju su svi oni koji su deo ovog programa i koji su bili prisutni napravili vozić uz „Moji su drugovi…“, da ste samo videli tu radost i te osmehe, svi smo bili dirnuti do suza.
Ovaj decembar mi je pored studenata obeležio ovaj događaj.
Moja prva novogodišnja želja je da Srbija društveno postane Švedska, moja kuma mi je rekla, kad se preselila tamo, da imaju mnogo osoba sa intelektualnim poteškoćama, onda mi je posle nekoliko meseci rekla –
Znaš kad sam ti rekla da imaju mnogo osoba sa intelektualnim poteškoćama, pogrešila sam, nemaju ih više nego mi, ali oni njih ne kriju, oni su aktivno uključeni u život, društvo, rade, kreću se, samo su meni nekako bili vidljivi jer nisam na to navikla.
Da budu vidljivi i priznati.
Autorka: Mirjana Mimica Radojević
