Ovaj dole glavati sam ja, kao i ovaj na sankama. Iza glavatog je moj brat Mario, a pored sankaša naš otac Antun. I ne, Ray Ban nije sponzor ove priče. To da vreme prolazi nije neka hvale vredna konstatacija, zaključile su to već milijarde njih pre mene. To da prolazi brzo shvatim čim skrenem pogled sa ovih fotki na štap sa kojim hodam.

Kažu ono prolazi, ali zato uspomene traju zauvek, čak i onda kada se iz “divan dan” premetnu u dan sećanja. A sutra je 26. oktobar. Na taj dan 1923. rodio se moj otac, a za svoj 25ti rođendan dobio najlepši poklon, sina prvenca. Naime 26. oktobra 1948. rođen je Mario.
E pa dragi oče i brate, neću u priču utovariti biografske podatke. Ali hoću ponos, nepristajanje na kompromise, imanje mere, izbor Biti umesto Imati, mantru kako se sve može oprat’ osim crnoga obraza. I prstohvat bokeške fjake, u rasponu od melanholije do ludila kad jugo tuče na refule, kao začin nesavršenosti. Priča je o kruški koja pod krušku padne. O tome da sve i kada bih hteo da umesto kruške budem kivi, ne mogu. Zato što sam imao vas, zbog kojih imam sebe ovakvoga.
Porodično stablo se ne bi smelo računati od najstarijeg koji je započeo reprodukciju, već od onoga koji je genu dao boju i ukus. Od nekog kurajbera ludog Milojka koji je lozu oplemenio sobom i postavio joj zadatak. Verujem da se naš Milojko zvao Antun Rossi i bio admiral Bokeljske mornarice, vlasnik prve apoteke u CG, francuski mason… Izazvao je potomke da redom idu na studije i vrate se Kotoru kao inžinjeri, profesori, načelnici uprava, direktori škole, istovremeno baštineći ideju kako život nije ništa vengo fantažija. Među njih takve banuo je moj otac kao malo čudo.

Rođenog posle 14 godina braka kada su već svi izgubili nadu, radosno su ga prigrlili i ušuškali. Dok rat u Boku nije doveo Italijane. Otac shodno “zadatom” životnom kodu u proleće ’42. svoj komforni svet menja za šumu i sa 18,5 godina odlazi u partizane. Na terenu je do kraja ’46. kada stiže u Beograd sa činom kapetana i jedinom mirnodopskom veštinom, darom za pisanje.
Postaje novinar, urednik, pa načelnik Vojnoizdavačkog zavoda, završava fakultet i visoke vojne škole. Životnu filozofiju utemeljio je na jednostavnosti, umerenosti kao vrlini. Retkoj sposobnost da se uživa, a da se to uživanje ne upropasti, praktičnoj mudrosti koja olakšava život u skladu sa sobom, ali i drugima. Ponekad je taj manjak ambicije i otpor materijalnom znao da bude toliko nepraktičan… da je to bilo predivno. Mario je završio “Teslu” i rešio da život što pre uzme u svoje ruke. Odmah se zaposlio kao tonac na Radio Beogradu, iznajmio stan. Pa osetio zov našega ludog Milojka, postao voditelj noćnog programa, otkrio dar za pisanje, upisao i diplomirao dramaturgiju na FDU, svašta nešto napisao. Onda je odbio neki kompromis, dao otkaz i dve godine se izdržavao molerajem.
Napraviću sada digresiju. Kada pišem ili govorim o porodici uvek je to neka muška priča. Ali razlog tome nije mizoginija, već prosta činjenica da se u poslednjih 150 godina u Rosijevih rodilo jedno žensko dete. I nju nam je Mario podario, dunju međ’ kruškama. Koja zamislite ima dara za pisanje, šta više ume to što napiše da pretoči u slike. Elem, taman kada se Mario nakupio životnog iskustva, kada je počeo da otkriva vrlinu umerenosti, kada je konačno dosanjao da priveže svoju jedrilicu za jedno bokeško mulo… pojela ga je bolest. Galopirajuće brzo, u tri dana, nenadano i prekoredno.
Odavno vas već nema, a kako starim sve mi više nedostajete. I ljut sam na nas, zbog tog tupavog muškog uzdržavanja, što smo se lako razumevali i što se sve nekako podrazumevalo, što smo se tapšali po leđima i čvrsto rukovali, retko ljubili. Žalim za rečima, za magijom izgovorenog i stidim se tišine prećutanog. Žalim što nije bilo više grljenja, cmakanja, golicanja, vike i plakanja, više ljubavi u onoj elementarnoj ravni. Pa se trudim da to nadoknadim sa potomcima. Našim. Neću vam sutra upaliti sveću, jer vas kroz sebe malo i živim, pa ne bih ni znao da li da je palim dole ili gore, za žive ili mrtve. Znam samo da vas volim.
P.S. Ovo je lična priča. Nije mi bila namera da njome ugnjavim, niti dokažem da imam dara za pisanje. Tu je jer kažu da mreža pamti sve, a ja realno sve više zaboravljam. Pa k’o računam, možda jednom Filip naleti na nju i prenese je dalje…
Pro;itajte i: Dario Rosi – Beg iz babljeg babla
Autor: Dario Rosi

