Kada se osećam obeshrabreno ili kada sam nezadovoljna sobom, mogu da pomislim: “Željka, imaš divnu porodicu!” ili “Željka, seti se samo svojih diploma i koliko si toga uradila ili postigla”. Ali to je tako apstraktno, opšte i ne radi posao.
Nego se ja setim kakva sam bila kada sam prvi put sa ćerkicom bila u bolnici pre šest godina. Svađala sam se sa neukim i hladnim medicinskim sestrama i time pravila pakao od boravka u bolnici i sebi i svom detetu. Insistirala sam uporno da mi njen lekar kaže detalje koje nije umeo ili ga je mrzelo da mi kaže. Tražila da se ljudi promene, da od ovna postanu jarci, od kokoši patke. Od hladnih ljudi da postanu empate.
A kakva sam bila ovog leta! Pretražila sam nebo i zemlju da joj nađem drugog lekara, nekoga sa srcem velikim kao Rusija ko sve ume i sve zna! I ovog puta boravak u bolnici je bio najbolji provod na svetu za moju ćerku! Jer je mama pokorila sve svoje vragove, oterala strah da se nikada ne vrati. Jedini momenat kada je njoj srce brže zaigralo je bilo kada smo se rastale pred operacionom salom. A meni kada se operacija produžila sat vremena duže nego što su meni rekli da će trajati. Tada smo jedino osetile strah. A sve ostalo je bilo potpuna bezbrižnost, radovanje i čista magija!
To je moje najveće postignuće, za pet kopalja ispred bilo koje diplome.
Izvor: Facebook/Željka Kurjački Stanić, psiholog i psihoterapeut