Čovjek sve može gledati iz raznih perspektiva i kuteva i dobro je ako može. Evo recimo, ja sam prije par mjeseci prvi put čula za pjevača Dragomira Despića (Desingericu) i njegovu tobožnju sklonost da “publiku lupa patikom po glavi”. To mi je bilo intrigantno pa sam zato, kao i mnogi drugi, komentirala. No, zainteresirala me kontroverza koju čovjek izaziva pa sam malo proučila njegov umjetnički izričaj i preslušala intervjue u kojima taj svoj izričaj tumači. I umjesto da o njemu izložim neki generalni zaključak ili sud, samo ću ponuditi drugi ili barem dodatni kut gledanja na njega i njegov rad.
Prvo: on sam kaže da je sve što radi na bini umjetnički performans (a ako pogledaš snimke s nastupa možeš povjerovati da je uistinu tako) jer on figurira kao da nekoga tuče tj. simbolički “istjeruje đavla”, ali realno to ne čini. Osobno, meni njegovi nastupi izgledaju kao potpuna zafrkancija. Dapače, usporedimo li njegove nastupe s nastupima nekih mnogo poznatijih i globalno utjecajnijih glazbenika sličnog žanra, njegove su izvedbe blaga “kamilica” i stoga nevrijedne posebne kritike, barem u onom dijelu koji bi se ticao nasilja. Istina je da čovjek u svojim izjavama, intervjuima i klipovima ne zagovara niti poziva na bilo koju vrstu netrpeljivosti i nasilja – što mnogi drugi pjevači jesu činili i čine.
Drugo: često ga pozivaju u TV studio kako bi ga diskreditirali ili ga prikazali kao neku nekulturnu seljačinu koja lijepi žvake po stolcima (postoji snimak na kojemu on to čini). No, nakon što se on pristojno odazove na intervju, s njim često razgovaraju na toliko sirov i nekulturan način da on, u odnosu na njih, u pravilu ispada kulturniji, obrazovaniji i svakako, znatno inteligentniji i simpatičniji. Zamislite školovanu novinarku (s Informera) koja sebi dozvoli obratiti se gostu pozdravom “Poštovanje!” nakon čega doda “Mislim… ono…kao poštovanje”, sugerirajući kako je to rekla samo formalno a zapravo ga ne poštuje. Neopisivo nekulturno i neprofesionalno ponašanje s njene strane. Bilo bi znatno bolje da je ispod stolca zalijepila žvaku ali se suzdržala potrebe da na najprimitivniji način vrijeđa gosta kojega je u emisiju sama pozvala i koji se kulturno odazvao. I koji se tijekom cijelog intervjua ponaša suradljivo, zanemaruje njezinu odbojnost i nastoji što pristojnije odgovarati na njezino dociranje i priglupa pitanja.
Treće i možda najvažnije: Despiću se zamjeraju mizogini stavovi jer u nekim svojim tekstovima ženu naziva “fuksom”. On to osporava tvrdeći da “fuksom” naziva samo ženu lakog morala a cjelokupnim kontekstom pjesama iskazuje svoj prijezir prema takvoj ženi. Ja u njegovim tekstovima mogu naći uporište za to objašnjenje. Tako da je u njegovim pjesmama, uz eventualan štetan utjecaj na publiku (uz pretpostavku da je publika užasno podložna i prijemčljiva za brzinsko preuzimanje stavova), također moguće pronaći i dobro usmjerenu društvenu kritiku. Pa bi se, možda, onaj tko pažljivo sluša njegove tekstove, trebao više zabrinuti za društvenu situaciju koju Despić precizno i posve necenzurirano opisuje nego za vlastitu glavu kojoj prijeti udarac “patikom” ili žvakacu gumu koju ćeš slučajno pokupiti pod stolcem.
Ali zapravo je važno ovo: Despić je u svojim nastupima eksplicitan, grub, sirov, arogantan no izvan bine je komunikativan i neratoboran, čak simpatičan. I za poantu posebno važno, oženjen (godinama) i vrlo uvažavajućeg ponašanja prema vlastitoj ženi koja uvijek s njim ide na koncerte, intervjue i koja je prisutna gotovo u svim njegovim pojavljivanjima u javnosti.
Usporedimo, radi vježbe, taj stil sa stilom jednog od najpoznatijih hrvatskih pjevača (pokoj mu duši) u čijim pjesmama teku hektolitri “meda i mlijeka”, u kojima je ljubavna tematika potencirana do krajnjih granica pa se, očekivano, nigdje ne spominje ni jedna “fuksa” nego su sami “lipi anđeli”, ali se isti u privatnom životu desetljećima s ljubavnicama navlačio po sudovima a te su ljubavnice, dodatno, njegovu vlastitu ženu na užasno surov način, kraj njega živog i zdravog vrijeđale preko novina i televizije. Ali on je uživao (i uživa) status veoma uglađenog dase i romantičara par ekselans jer u pjesmama ne koristi proste riječi niti lijepi žvake pod stolac.
Da sažmem: ovom amaterskom analizom ne pokušavam preporučiti Despićevu glazbu niti želim bezuvjetno podržati njegovu životnu ili umjetničku filozofiju, kakva god ona bila. Samo želim reći da mi je licemjerje i romantičarsko prenemaganje dvaput gore od kolokvijalnog jezika i fakinskog ponašanja, pogotovo mlađarije što Despić jest. I dodatno, da sam u stanju razlikovati Anthonyja Hopkinsa od Hanibala Lectera. A vi kako hoćete.
Autor: Edita Slunjski
