Dr Đurić: Roditeljstvo je lako, treba samo voleti decu

Pustite šta kažu šareni časopisi, portfoliji skupih igračaka, reklame za aktivnosti na koje „sad sva deca treba da idu“ i kurikulumi privatnih škola za decu od 6 meseci…

Prvo sam pomislio da mu je pozlilo…

Potom sam video da je ok, da jednostavno tu čuči i nešto pokazuje rukom…

- Advertisement -

Nikad mi nisu bili jasni ljudi koji stanu na sred ulice, iz čista mira…

Jedva sam prošao pored njega…

Hilandarska ulica je ionako skučena…

Tačno tu ispred njega na sredini ulice je još i veliko gradilište, verovatno još jedan velelepni poslovno stambeni kompleks koji niče na mestu neke udžerice, u kome će se šepuriti neki privilegovani ljudi. Bezbroj kamiona, kombija i radnika, jednom rečju uobičajna gradska gužva i tenzija.

Dok sam se nekako mimoilazio sa njim začuh samo „vidiš Pile…to je neko prvo zamislio u svojoj glavi, za to postoji škola gde se ta maštarija uči, pa je uzeo veliki papir i olovku i nacrtao sve potanko što je zamislio u glavi, pa je došao drugi čika koji zna kako se prave zgrade, koji je to učio u drugoj školi, od kojih materijala i šta sa čim može da se pomeša, šta je dovoljno jako da iznese sve te ljude koji će živeti tu, pa je i on napravio plan i sada ove čike to prave ovde jer su oni spretni sa rukama i znaju kako se ređaju cigle i kako to sve ide..“

Naravno…

- Advertisement -

Profesionalna deformacija…

Morao sam da se okrenem…

Pile ima 7 godina, teget kaput i roze kapu i šal, crvene obraze i kovrdžavu kosu koja štrči iz kape i tačno mogu da zamislim kako je pitanje „Kako niču zgrade?“ bilo osamhiljadito koje je postavila od jutros i trenutno je potpuno opušteno zavaljeno na kolenu svog oca i prati njegov kažiprst koji pokazuje na zgradu, potpuno očarana i zamišljena nad tim fascinantnim poduhvatom kako od ničega nastaje nešto, pomislih kako li to čarobno izgleda u njenoj detinjoj glavi…

Otac je sasvim običan mladi čovek, naočare i brada, u trenerci i sportskoj jakni, i cipelama verovatno za posao obučenim na brzinu dok su izletali iz kuće jutros, čuči na sred ulice kao da ništa još na svetu oko njih ne postoji i objašnjava sve potanko i polako pa nigde oni ne žure…a treba taj beskrajno potentni um u toj glavi koju obožava napojiti i raširiti do maksimuma…sunđer je to…

U njihovu nedelju, u njihovu jesen, u njihovom gradu, u njihovo vreme…

Tačno mogu da zamislim kako je mama završila kaficu sa drugaricom dok je čekala sina sa treninga, kako je porodični nedeljni ručak zakazan za tri i kako su njih dvoje otišli da kupe još nešto što treba za njega, i za kolač koji su aklamacijom izglasali još jutros tokom porodičnog razvlačenja u krevetu…

- Advertisement -

 

Normalci…

Diskretni Heroji…

Tačno zamišljam kako Pile upisuje arhitekturu za 10 godina, jer je to iz nekog „nepoznatog“ razloga oduvek interesuje…

Tačno zamišljam kako joj dobro ide, jer je to sve tako fascinanto i ovako bi čitala za sebe…
Tačno zamišljam kako brani diplomski i kako tata nešto pogrbljeniji sa nešto debljim naočarama i sa nešto više sede kose svemu tome prisustvljuje i kako je ponosan i onako iz dubine duše srećan….
Tačno zamišljam kako ga mama i brat zezaju što se zacrveneo i što su mu oči pune suza u sred dekanata i pred svim tim ljudima…
Tačno zamišljam kako svo četvoro slave u Maderi to popodne još jednu porodičnu diplomu, još jedan mali porodični trijumf…

Roditeljstvo je lako…

Treba samo voleti decu…

Naći energiju…

Odvojiti vreme…

I usaditi detetu tri stvari…

Da je dovoljno dobro…da je vredno ljubavi…i da može…

Ideal, kako neke stvari treba uraditi, šta se sme a šta ne, najbolje ličnim primerom…

Ideju da je život uglavnom lep i da su ljudi uglavnom dobri i da se može biti srećan ako se potrudiš…

Prosto zar ne?
Ko u tome uspe…

I sve će mu se stostruko vratiti i isplatiti…

Nema većeg patriotizma od voljenja svoje porodice…

Niti ljudskog kvaliteta od toga da se bude dobar Roditelj…

Niti uspeha od toga da deca postanu Pravi Ljudi…ispravni…zdravi i dobri…

Nekako mislim da bi svi ovi Normalci… što u ovu ludo i haotično vreme…imaju vremena i energije i ljubavi da zastanu i čuče sa svojom decom po sasvim običnim ulicama u sasvim običnim nedeljama…mogli da napišu udžbenik o tome…

Pustite šta kažu šareni časopisi, portfoliji skupih igračaka, reklame za aktivnosti na koje „sad sva deca treba da idu“ i kurikulumi privatnih škola za decu od 6 meseci…

Ljubav i vreme su sasvim dovoljni…

Živeli Normalci!

Autor: Dr Vladimir Đurić

spot_img

Najnovije

Na današnji dan je rođen Nikola Tesla, čovek koji je osvetlio svet

Poznato je da je Nikola Tesla imao mnoge neobične i nesvakidašnje navike, ali se veruje da je većinu njih praktikovao kako bi mu mozak bolje radio.

Na bake oduvek miriše detinjstvo. One su majstorice koje čistom emocijom boje dane, a kasnije sećanja i ušuškavaju ih toplinom svog zagrljaja.

Najukusnija jela, najlepši raspusti, savladana životna lekcija, savet zlata vredan – sve to nosi bakin pečat. Piše Marija Bulajić Škuletić

Šta razmak između članova porodice na dečjem crtežu može da nam kaže?

Dečji crteži nisu presuda o porodici, već odraz jednog trenutka, jedne emocije ili jednog doživljaja. Kada ih posmatramo sa radoznalošću, bez osuđivanja i brzih zaključaka, oni mogu postati dragocen način da bolje razumemo svoje dete.

Trener nije tu da stvori šampiona. Tu je da pomogne detetu da postane čovek.

Kada se govori o dečijem sportu, najčešće se priča o rezultatima, medaljama, pobedama i talentu. Međutim, suština sporta u dečijem uzrastu nalazi se na drugom mestu. Piše: Filip Gacić

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img