U jednom malom selu na obodu doline, živeo je advokat poznat po svojoj domišljatosti, ali i po pohlepi. Bio je vlasnik starog bunara koji više nije koristio, pa je odlučio da ga proda učitelju iz sela — čoveku skromnog duha, ali velikog znanja i mudrosti.
„Dogovoreno,“ rekao je advokat dok su potpisivali ugovor na parče papira. „Bunar je tvoj.“
Učitelj je zahvalno prihvatio dogovor, planirajući da koristi vodu za baštu i domaćinstvo. Dva dana kasnije, dok je točio vodu, pojavi se advokat, nasmejan, ali sa nečim iza tog osmeha.
„Gospodine učitelju,“ reče on, „prodao sam vam bunar, ali ne i vodu u njemu. Ako želite da nastavite da koristite vodu, biće dodatna nadoknada. Nije voda deo imovine.“
Učitelj ga pogleda mirno, kao da ga to nije iznenadilo.
„Zanimljivo razmišljanje,“ odgovori tiho. „Zapravo, baš sam krenuo kod vas da vam kažem da vodu iz mog bunara morate ukloniti što pre. Pošto ste zadržali pravo na vodu, a ja sam sada vlasnik bunara, moram da vam naplatim kiriju za skladištenje vaše vode u mojoj svojini.“
Advokat je zatečeno ćutao. Lice mu je izgubilo boju, a osmeh je nestao kao rukom odnešen. Pokušao je da se nasmeje.
„Šalio sam se, naravno! Samo šala, prijatelju. Voda je vaša, naravno!“
Učitelj se osmehnuo i slegnuo ramenima.
„Znam. I ja sam se šalio. Ali znate… ljudi poput vas postaju advokati tek nakon što prođu kroz naše učionice.“
Advokat je pocrveneo, klimnuo glavom i otišao, a seljani, koji su iz prikrajka čuli raspravu, još dugo su pričali o mudrosti učitelja i lekciji koju je dao – bez ijedne uvrede, bez ljutnje, ali sa dozom duhovite pravde.
Autor: nepoznat