Svaki put kada viknemo na dete, čak i ako je krivo, sama činjenica da vičemo u velikoj meri snižava vaspitni efekat.
Foto: Freepik
(odlomak iz knjige Jurija Vagina: Doktore, da li sve potiče iz detinjstva?)
Siguran sam da ćete se složiti s tim da vikanje na ljude uopšte, a tim pre na decu, nije lepo. Mada, možda ne baš svi, jer je poslednjih godina postala vrlo popularna teorija o nezadržavanju osećanja – kažu, suzdržavanje osećanja dovodi do psihosomatskih bolesti i zato se ne treba suzdržavati nego dozvoliti sebi da se izvičete.
Ako u šumi vidite čoveka koji grli stablo i divljački vrišti – znajte da to nije lokalna blesa izašla u šetnju, već neko ko je prošao trening emocionalnog oslobađanja: povezao se sa zemljom preko drveta i prazni se u svemir. Na internetu ćete naći brojne članke psihologa o tome kako se na decu može i treba vikati. Кaže, ako majka ne viče na dete – to je neka kobajagi savršena majka, a savršenstvo je samo po sebi štetno.
Ja, kao neka Baba Roga, protivim se takvim teorijama, a reći ću i zašto. Ako majka ili otac viču na dete, to sa mog stanovišta pokazuje ne samo defekt u njihovoj emocionalnoj sferi (nemogućnost kontrolisanja svojih emocija), već i defekt u njihovoj intelektualnoj sferi (banalna nemogućnost da se razaberu u pogledu ponašanja svoje dece).
Zašto je vikanje štetno? Svaki put kada viknemo na dete, čak i ako je krivo, sama činjenica da vičemo u velikoj meri snižava vaspitni efekat. Dete se zbog vike vređa, a njegov osećaj krivice se poništava osećajem uvređenosti s naše strane. Još gore: čim smo se izvikali, mi sami počinjemo osećati krivicu pred detetom i pokušavamo da je što pre izgladimo. Dete je učinilo nešto pogrešno, vi ste viknuli, zatim ste ga zagrlili, mir-mir niko nije kriv, otišli ste na sladoled, dete je za ceo život upamtilo: mogu da se radim šta hoću, samo treba da malo zapušim uši dok se mama izviče, zatim mami bude glupo i posle je sve super. Život je lep. Za dete, mada to ne traje dugo. A za vas nije i to ima da potraje. A to vam ne bih savetovao.
Bezuslovna ljubav prema detetu
Dragi roditelji, molim vas recite nam koliko dugo deca treba da dobijaju vašu bezuslovnu ljubav i podršku?
Često postavljam ovo pitanje. Znate šta mi obično odgovaraju? „Ceo život. Deca treba celog života da dobijaju bezuslovnu ljubav i podršku svojih roditelja.“
To je, znate – katastrofa. Zato što to uopšte nije tako. Zato što ako bezuslovno (to jest, bez ikakvih uslova) volite svoje dete, nećete mu formirati ni higijenske navike. A što bi ih dete formiralo? Upiškilo se u gaće – volim te, upiškilo tatin jastuk – svejedno te volim. Bezuslovno, to jest bez ikakvih uslova. Zašto bi učilo da piški u nošu, ili na WC-šolju, tu hladnu belu stvar? Ako mislite da je sve ovo čisto teoretisanje, kažem vam da nije. Nedavno mi se obratila za pomoć žena čiji sin sa 12 godina nije imao osnovne higijenske navike. Nije ga učila, mislila je da se one same formiraju, pročitala u knjizi da se higijenske navike formiraju oko druge godine, čekala i ništa nije preduzimala.
A otac drugog tinejdžera mi je iz punih usta rekao da bi voleo svog sina čak i da on siluje i ubije komšinicu. „To je moj sin i ja moram da ga volim.“
Moj savet: bezuslovna ljubav može da napravi monstrume dostojne vaših najgorih košmara, a samo uslovna ljubav, kada volimo i poštujemo svoju decu zbog njihovih dostignuća, pomaže im da postanu bolji, a nama da se radujemo i ponosimo.
Lakši put
Pet godina sam vodio jutarnju TV emisiju „Ljudima o ljudima“. Na snimanje bih odlazio taksijem. Tako mi bilo lakše. Još gore, naručivao sam ga telefonom, da ne bih trčao ulicom i mahao rukama pokušavajući da uhvatim slobodno vozilo. Bilo mi tako lakše. Je li to kažnjivo?
Sad vi meni recite, dragi moji odrasli, da li je normalno da čovek radi ono što mu je lakše i zgodnije? Spavate li na podu ili u krevetu? Iz stana izlazite na vrata ili kroz prozor? Haljinu oblačite preko glave ili na noge? Da li nastojite da radite stvari na lakši ili teži način? Кako vam je bolje? Spavate u krevetu, izlazite na vrata, jedete supu kašikom a testeninu viljuškom. Dobro je. Svaka čast.
Po kom onda osnovu optužujete svoju decu zbog toga što „traže lakši put“? „Stalno gledaš samo kako ti jer najlakše!“ – kažemo kad deca nešto nisu uradila ili su uradila loše ili na svoj način. A to zvuči baš kao optužba. Optužujemo decu da traže lakši put u životu.
Hajde da ponovimo: došao sam na snimanje taksijem. Mogao sam i pešice za dva sata, četvoronoške za jedan dan, puzeći za dva dana, puzeći s nogama napred za četiri dana. Šta još? Mogao sam puzeći i zatvorenih očiju – celog života. Sve su to teži putevi. Da li je trebalo njih da biram? Odabrao sam lakši put – taksi. I svi normalni ljudi u životu biraju lakše puteve. I vaša deca biraju lakši put, baš kao i vi. Potrebni dokazi?
Кada mi optužujemo decu što traže lakši put? Onda i jedino onda kada i sami biramo lakši put. Ne proveravamo domaće zadatke jer smatramo da deca treba sama da shvate gradivo i sve to. Lakše nam je. Lakše nam je da verujemo da dete ima urođenu želju za znanjem koju će škola nedvosmisleno probuditi, nego da redovno kontrolišemo njegovo učenje. Teško je. No sa ovim pristupom dete se takođe počinje ponašati kako mu je lakše. Ne kažnjavamo decu za loš postupak ili im praštamo za pet minuta – jer je to lakše. „Znate, doktore, koliko je teško ljutiti se na svoje dete duže vreme.“ Znam. Veoma teško. Ruke se same pružaju da ga pomiluju po glavi, da se brzo sve zaboravi i nadoknadi. Ali ne treba.
Sa ovakvim pristupom, nemojte se ljutiti što će se deca ponašati kako im je lakše. Neće učiti, čistiti sobu, hraniti mačku. To je normalno. Da bi se deca ponašala kako im je teže – da uče, rade domaće zadatke, pomažu u kući, mi odrasli moramo da se ponašamo kako je nama teže: kontrolišemo učenje, ne zaboravimo ko i šta radi od kućnih poslova, ne dozvolimo sebi ili svojoj mami da posprema sobu umesto dece. Razumem da je lakše uzeti i očistiti sam, ali nemojte posle kriviti decu što su od vas naučila da žive kako im je lakše.
Psihička aktivnost je kao voda – teče nagore samo onda kad drugog puta nema.
Odabrala i prevela Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Nema komentara.