Taman kad se odlučim za proizvođača i kupim ga, krene da me žulja ekološka misao sve u stilu: “I, šta će tebi sad ova plastična flaša“? Baciću je, naravno, kao i svi ostali. Ali ne mogu a da se ne zapitam, šta će u nastavku biti sa njom, jer i nju sam kupovinom platila.
Piše: Jasmina Jovanović
Stanem tako pred frižider sa mlekom, i zapanjim se. Prvo zbog cene, a onda zbog razlika u cenama između raznih proizvođača, i svakodnevnim oscilacijama njihovih nazovi “akcija”. Cenu nekako preživim, znam koliko je posla oko krave, sena, muže i ispaše i onda tako utešim sebe, da lakše podnesem svakodnevni trošak. Ali večna nepoznanica mi ostaju njihove humane akcije, ko i kada odlučuje da stavi mleko na akciju, i zašto, da možda to nije neko mleko pred istekom roka trajanja ili mleko gripozne krave? I kako se proizvođači, ili je poštenije zvati ih preprodavci tj .prepakivači, uvek dogovore da im se akcije ne poklope?
Opet, ako je to prava cena mleka, a samo za naše oči akcija, gde mi onda živimo? Tu se zaustavim sa analizom prepakivača i upakovanog. Pošto nemam kravu da pomuzem, mleko moram da kupim, čak i kad nije na akciji. A ne smem zbog takve stvari da padnem u depresiju, zar ne? Kupujem ga čak i kad neko pusti u medijski etar koliko je ljudskom biću nepotrebno kravlje mleko koje je predviđeno za tele…
Mnogo je pitanja i nedoumica nas smrtnika-potrošača, ali od večnih korporacija nikada nećemo dobiti odgovore. Barem ne istinite odgovore.
Taman kad se odlučim za proizvođača i kupim ga, krene da me žulja ekološka misao sve u stilu: “I, šta će tebi sad ova plastična flaša“? Baciću je, naravno, kao i svi ostali. Ali ne mogu a da se ne zapitam, šta će u nastavku biti sa njom, jer i nju sam kupovinom platila.
Stajaće na deponiji i možda me nadživeti, zar ne?
Pitam se, da li je moguće da nema reciklaže i otkupa plastike u ovako siromašnoj zemlji, gde su sakupljači sekundarnih sirovina tako brojni? Isto pitanje me žulja i kad bilo šta kupim u plastici, kao npr. vrlo retko sok, i vrlo često ulje. Priznajem, jeste malo zgodnije od starinske kese, radi čuvanja a protiv prolivanja već otvorenog mleka, ali uz malo dobre volje i jedan trajni lako perivi bokalčić ili trajnu staklenu flašu situacija je itekako rešiva. Plus što je trideset posto jeftinije mleko u kesi, a da zanemarimo činjenicu da bi iznosili manje smeća.
Nedavno je u jednoj reklami čuvenog prepakivača mleka naglašeno da nova boca za mleko ne propušta štetno sunčevo UV zračenje. Ja u šoku, ne razumedoh dobro, pa se pitam, otkad ovi prave mleko za sunčanje, pogledam malo bolje, a ono ni traga od mleka za sunčanje. Ma jok! Reklama je za jestivo kravlje mleko! Ironično kažem sebi: šta ti je, možda nisi u toku sa trendovima, možda ima neki stakleni providan frižider za balkon, pa mora i mleko u njemu da se štiti od „opakog“ sunca. Ili da ti bude zgodno za plažu, ti se mažeš i štitiš, a mleko da iskipi u flaši bez UV filtera?! Svašta!
Taj isti dan mog lamentiranja nad bespotrebno luksuznom ambalažom mleka, stigne mi novi „redizajnirani“ račun za struju. O radosti! Uz račun na A4 formatu , još jedan A4 papir sa obrazloženjem: “zašto smo redizajnirali „prolećnu kolekciju“ računa“. Ni traga od neke reciklaže, koverat beo kao sneg, papiri takođe. Uzmem i naravno bacim sve, čak i račun, ostavim samo ključnu stvar, isečak kojim ću platiti ovo „redizajniranje“. Eto, još bespotrebne ambalaže, bespotrebnih troškova strujnoj-mafiji za slanje računa i naravno, još smeća u krilu planete zemlje… A ne tako davno, svi računi su nam stizali u razgolićenom stanju, na četvrtini sadašnjih formata. Jasno jednostavno i jeftino obaveštenje – toliko košta – toliko plati. I ništa nam nije smetalo.
Ne tako davno, na pijaci u naselju Braće Jerković postojala je radnja koja je prodavala znatno jeftinij jogurt na točenje. Lepo doneseš od kuće svoju flašu, teglu ili šta već, i kupiš itekako jeftiniji jogurt. Ispred je uvek bio red.
I ne tako davno, za najlon kesu je trebalo dati, kao sad 10 dinara, pa su oni iole ekološki i ekonomski osvešćeni iz torbe vadili svoje fino ispresovane, već nekoliko puta korišćene kese.
Isto tako, pivo, sem u limenci, bez donete ambalaže nije moglo da se pazari a da se ne plati čuvena “kaucija“. Sada, u ovim modernim vremenima, ni staklo nema vrednost ako je prazno…
Ne tako davno ništa nam nije bilo teško. Umesto „smajlija“ smo se smejali, umesto „lajka“- potapšali bi nekog po leđima, a umesto „selfija“ slikali smo se sa prijateljima i čekali da se potroši film, da se razvije, pa bismo tek onda bi slike.
Ne tako davno, imali smo vremena za sve…
Danas nam je teško da kupimo mleko u kesi i to jeftinije, jer, zaboga, kako ga čuvati ako se ne potroši odjednom?! Svašta!
Pročitajte još i: Šta mediji rade deci: Mama, kada ću ja imati haljinu kao ona teta?
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Eh, pa zamisli da uz artikle ne bacamo pare i na smeće, pardon, ambalažu… kako bismo onda mogli da kukamo kako smo siromašni ?