Piše: Snežana Golić, pedagog
Boje se ljudi i požara i poplave i krađe i nezavršenih škola… ali strah od pogrešnog izbora partnera njihove dece, pored bolesti, jedan je od najčešćih strahova roditelja. Sasvim opravdano. To nam je svima jasno.
„Ako je moje dete srećno i ja sam srećan/a, podržavaću izbor…“ Nije to baš uvek tako. Sreća bi trebalo da potraje, a uz pogrešne izbore kratkotrajna je i sa sobom nosi talas tuge.
Što bi rekao Bora Čorba : „Teoretski ljubav lepo zvuči, malčice je drukčije u praksi“.
Kada dete (koje ćemo tako zvati i kada bude napunilo 40 godina) odabere momka/devojku, logično je da porodica podrži izbor i ne meša se. Koliko god je roditeljima teško da zažmure na sve mane momka /devojke, često nemaju puno izbora, sem da se slože. Ukoliko se umešaju, svesni su da u toj misiji „spašavanja potomka“ najčešći rezultat je neuspeh uz narušene porodične odnose. Ipak, bogato iskustvo roditelja (za razliku od potomaka) im često pomaže da „namirišu“ ozbiljne probleme u koje dete može da upadne sa konkretnim partnerom.I kako prećutati, složiti se i odobriti?
A sa druge strane: Da li će zaljubljeni adolescenti poslušati naše savete? Da li će biti realni? Ili će ipak idealizovati partnera i budućnost, gurajući „pod tepih“ eventualne naznake problema? Svi znamo odgovore, koji nisu ohrabrujući.
Da, pricati, pricati i pricati. … I dete ce da kaze , smaras me, udavi i t sl.
U praksi se to zove prazna prica u stilu- psi laju, karavan prolazi.Dokle ?