Pored regulisanja naših emocija i reakcija, sabranost nam omogućava da budemo više usklađeni i osetljiviji prema svojoj deci. Sabranost ne pomaže samo da se bolje povežemo u stresnim okolnostima, već i da se razumemo sa decom i stvaramo bolji odnos. Psihološkinja dr Dona Rokvel, govori tome kako svesnost pomaže da budemo prisutni u životu svoje dece i ostvarimo bolji i kvalitetniji odnos sa njima. Ovo ne znači da bi trebalo da ih mazimo i uslišavamo svaki njihov hir i da im posvećujemo svu svoju pažnju. Znači da je potrebno da im damo do znanja da imamo vremena za njih i da ćemo im svakako posvetiti pažnju, i da to dokažemo svojim ponašanjem.
Kada provodimo vreme sa decom, trebalo bi da se što više potrudimo da ne budemo odsutni mislima, da ostavimo po strani moderne naprave i da zaista slušamo ono što žele da nam kažu. Ovo osnažuje poruku da ste zaista tu za njih kada ste im potrebni i da ćete odvojiti vreme kako biste ostvarili prisniji kontakt i imati nova, zajednička iskustva.
„Kada provodimo vreme sa decom, trebalo bi da se što više potrudimo da ne budemo odsutni mislima, da ostavimo po strani moderne naprave i da zaista slušamo ono što žele da nam kažu.“
Naše ponašanje puno obzira prema drugima će uticati i na razvoj njihovog ponašanja, naučiće da budu obzirni još kao jako mladi. Podučavanje dece obzirnom ponašanju pomaže razvoju nadčeonog korteksa kod dece, dela mozga koji kontroliše telo, omogućava skladnu komunikaciju i potpomaže razvoj ,,kočnica“, stvara emotivnu ravnotežu, umiruje strahove i razvija emaptiju, intuiciju i osećaj za moral – što su karakteristike koje želimo da deca poseduju čitavog života.
Kada malo bolje razmislimo o tome, problemi nas odraslih (u vezama, karijerama i dr.) nastaju kada nismo u potpunosti prisutni i nismo sposobni da regulišemo naše emocije. Nesposobnost da se u trenutku smirimo i svesno donesemo odluke o svom ponašanju, često rezultura ponašanjem zbog kojeg kasnije zažalimo. Obzirno ponašanje će učiniti da vaše dete bude otpornije i fleksibilnije kada se suočava sa stresnim situacijama, koje uključuju školu, problem vršnjačkog nasilja, roditelje i nastavnike. Deca od najmlađih dana uče da je potpuno u redu da osećaju sve što osećaju, ali i da ne treba da reaguju prema emocijama, već da mogu da reaguju racionalno. Mogu da izgrade osećaj sigurnosti u sebe razvijajući sposobnost da tolerišu emocije i gradeći sposobnost da se smire.
Imam neki utisak da bi ova opcija ubacivanja cerke i cipela u kolica da se ipak stigne na trening daleko vise koristila deci, nego „razumevanje“ i podrzavanje toga da se deca za paznju bore plakanjem i histerijom.