Mogu učitelji nositi transparente do sutra. Realno, u razredu imaju po 24 djece, a sve više te djece je odgojeno i pritiskano da bude bolje, brže, jače od drugih. Roditelji žele da ima ocjene bolje, brže i jače od drugih da jednom, akobogda, bude bolja, brža, jača na „tržištu rada“.
Naši roditelji nisu osjećali egzistencijalnu ugrozu za nas – nadali su se nekom posliću kakav su i sami imali – svatko je imao mjesto. Netko direktorsko, netko u škveru, netko je prodavao, netko predavao, ali izglede su imali svi, od čistača do direktora. Pa sad kako tko hoće, misli da može ili osjeća potrebu da se trudi.
Ovi roditelji ne šalju djecu u školu pa onda u život, nego u gladijatorsku arenu.
Pa onda jedni misle da će to postići visokom vibracijom, drugi uče nasiljem treći se utječu Bogu jer ne vide više nade u ljudima.
A škola je kolektiv. Nije kalibrirana niti osmišljena da servisira zasebne snove i odgaja gladijatore. Kako da učitelj uspostavi red kad svako dijete ima različite postavke i oštećeno je ludilom na svoj način, a roditelji stražare kao jastrebovi, gonjajući školu da udovolji njegovom konceptu kako svoje dijete napraviti da bude bolji gladijator.
Normalno da nastaje pičvajz.
Realno, najbolje je slijediti duh individualizma i raspustiti školu, pa da i to pojedinac sebi sredi kako najbolje zna.
U nadi da će sam naći najbolje rješenje koje će od njegove djece napraviti najbolje moguće dijete po mjeri oglasa za posao – svemogućeg superheroja koji ne traži ništa, a dao bi sve. Neka kupe učitelje po svom. Dovezu iz u kontejneru iz Nepala i s Filipina, neka da imaju privatnog asistenta za učenje personaliziranim AI alatima – što je već počelo po zapadu, pa da njihovo zlato ima sve individualizirano. Mislim, ionako je većina nastave danas šatro individualizirano, što nije slučajno. Svatko odgoji dijete u čudaka svoje vrste, pa onda to dijete nemre savladati jezik zajednice.
Na nama je samo da napravimo ludnice – jer škola u ovakvom sustavu samo je međustanica do pravog mjesta.
Do ludnice.
Takmičenje, nepravda, strka i pravljenje konkurenata od ljudi – da svatko sanja svoje velike snove i goluruk se snalazi u svijetu dominiranom korporacijama koje daju poslove bez nade – je bolest.
Ne trebamo škole.
Trebamo ludnicu. Samo tako bit ćemo sigurni i djeca adekvatno zbrinuta kad razviju neki od poremećaja kao reakciju na situaciju u kojoj su dovedeni.
U ovim uvjetima nema preduvjeta za obrazovanje, a posebice ne odgoj.
Možda najbolje da korporacije vode te ludnice pa iskoriste poremećajce tamo gdje im najviše koriste. Psihopate za direktore, depresivce da na njima testiraju lijekove, a hiperaktivne da trčkaraju po supermarketu radeći 10 poslova.
To ionako nisu ljudi nego ljudski resurs za tržište rada. Obrazovanje i nije da izdigne te ljude i zajednicu, nego da ih pripremi da budu konkurentni za tržište rada. Za to je bolja ludnica nego škola. Treba graditi na prirodnim sklonostima i poremećajima.
Autor: Željka Babić
