Volela bih da sam 2007. godine mogla da pročitam ovo, bilo gde, na nebu, na zidu, u knjizi, u krošnji, sa usta. Nisam imala fejsbuk i nisam imala dostupan internet i sve što sam tada, ležeći na desnom boku na razvučenom kauču mislila, gledajući u zid jeste:
Meni nikada neće biti bolje.
Imajte u vidu da nisam znala za anksioznost. Time je moj strah od ludnice zbog svih simptoma i misli i apsolutne bezvolje bio entitet za sebe, jedno posebno, živo stvorenje koje se hrani sa mnom, u mojoj sobi. Svaki dan sve veći, napredniji. Ja sve manja, slabija, preplašenija.
Sedamnaest godina kasnije – sedim za stolom bez upaljenog televizora, sama, u potpunoj tišini, držim četkicu i slikam akvarel bojama, razmišljam samo o tome da li da tučak obojim žutom ili crnom bojom. Završila sam fakultet. Rodila sam ćerku. Veselo, zajebano dete. Sad će u novembru devet godina. Preselila se tri puta, sad ću četvrti. Objavila sam knjigu. Sad će za dve nedelje druga. Nemam strah od ludila, od samopovređivanja, od crne hronike, čak sam je pratila, nemam strah od ludnice niti zrna pasulja pobacanih da od njih u sedatiranoj fazi u dnevnom boravku napravim na papiru cvet za Osmi mart. Potonem ali isplivam, ne umem da živim sa zadržanim dahom, ko nekad.
Ako čitaš ovo, a bilo bi dobro da je stiglo do tebe, želim da ti kažem još nešto:
Pre neko veče dobila sam poruku od majke čiji me je sin slušao u srednjoj tehničkoj školi kada sam pričala o anksioznosti i mrežama. Napisala mi je da ne prođe dan a da me sin ne spomene; inspirisala sam ga, kaže njihov sam blagoslov.
Zamislite, ja nečiji blagoslov, ona Jovana što je toliko puta mislila da neće biti bolje i da od njene budućnosti nema ništa. Zamislite da mi je neko tada u maloj sobi, onako ulegloj i preplašenoj rekao: bićeš nečiji blagoslov. Pričaćeš pred punom salom srednjoškolaca o ovome što ti se sad dešava. Delićeš sa njima ovo iskustvo i mnoge ćeš pokrenuti i inspirisati.
Ništa u ovom našem životu nije slučajno.
Sve ima neki svoj razlog koliko god da nam je u najmračnijim, najbolnijim situacijama teško da to prihvatimo.
Ovo nije neki alibi, jeftina motivacija, niti instant podražaj da se trgnete, mene tada ništa sem antidepresiva ne bi podiglo iz kreveta na duže, ali je istina koju možete da razmotrite.
Ja bih volela da sam tada mogla da imam pred sobom nekog ko će da mi kaže: Sve je u redu, biće dobro, ne paniči. Ali, nisam. Pa sam paniku podigla na nepodnošljivo stanje.
I vrlo je moguće da razdražljivi nećete moći da radite stvari koje zahtevaju vaš mir, da slikate ili sedite dugo u jednom mestu, ali meni bi saznanje da će doći dan kad ću to moći, ako budem uopšte htela, vrlo važno.
Sve je dobro, svi ste dobri i ja sam dobra.
Dobrodošli u život.
Preuzeto sa: Facebook/Jovana Kešanski