Prvi i osnovni razlog zašto ljude treba pohvaliti je što niko nikada i do kraja nije u potpunosti siguran u to koliko vredi, koliko nešto zna, koliko je dobar u nečemu što radi i kakav je to on uopšte…
Drugi je da nema tog čoveka na ovoj planeti koji za nešto autentično i istinito ne može biti pohvaljen…
Treći je da je…u ovom svetu prepunom mržnje, zakeranja, sitničarenja, ružnog i glupog, pohvala ekstremno retka, maltene pred izumiranjem…
A četvrti je da je to siguran način da nekome ulepšamo dan, jer divno je što i za dobru energiju važi ono staro pravilo da ona ne može da nestane, može samo da se prenese ili preobrati…pa što onda i da ne bacimo tu grudvu…ko zna kad će nam Lavina Lepog zatrebati…ili kome je baš danas neophodna da kako tako pretekne…
Ljudi će ionako apsolutno svaku pojedinost o nama zaboraviti…osim jedne…a to je kako su se osećali u našem prisustvu…
Pa što onda da nas ne pamte po toplom, lepom, dobrom, opuštenom i nasmejanom…
Vežbaću oko za lepo…
I usne za pohvalu…
Pa kud puklo da puklo…
Možda sam sa autsajderima…
Ali nekako sam za njih uvek i navijao…
Pa i da ne pobedimo…
Bar će nam duša biti na mestu…
I nama…
A i ovima koje pohvaljujemo…
Pa malo li je to?
Autor: Dr Vladimir Đurić