Pre nekoliko godina na sopstveni rizik, pustio sam ono dete u sebi iz kaveza, jer sam ostao bez boljih ideja i suvislih ambicija.
U početku sam pokušavao da ga bar donekle kontrolišem. Više iz straha od toga šta će drugi reći, nego zbog toga što mi nije prijalo šta je dete želelo da radi sa mojim telom.
Dete ko dete. Čas mu se plače, čas se histerično smeje, penje se po drveću, zaviruje u gnezda, prati tragove aviona po nebu, traži kometu, vadi sovu iz dimnjaka…
Ipak, ne mogu ga uvek pustiti da radi šta hoće. Na primer, probao bi baš svaku pečurku, pa šta bude. Ono, mali gric, mali berzerker. Ne može! Tačka. Za to bi ti ipak trebalo neko drugo telo.
Njemu je jela iz ruke. Obožavala je da joj se dečak divi, da joj priča kako je lepa, da joj tepa, da je voli. Čak i kad bi joj dao da jede, ona bi ostala tu pored njega dok ne završi jelo. Čini mi se da bi bila najsrećnija da je i on jeo na zemlji sa njom.
Meni dečak pomaže da ponovo uživam u muzici, u bojama, inspiriše me da stvaram lepotu, ali ne i novac. Dečak ne razume novac, ali razume sve ostalo. Zato što ne razume novac, završio je u kavezu pre 30ak godina. Obično svi u to vreme dete u sebi strpaju u neku duboku tamnicu, pa je to bio i naš slučaj.
Bože koliko bi svet bio lepši kada bi deca u nama imala pravo glasa koliko i onaj bankar u koga smo izrasli.
Međutim mnoga deca nikada ne izađu iz tih mračnih potisnutih dubina.
Ona koja isplivaju, trpe strahovite pritiske da se vrate tamo odakle su došli.
Izvor: Facebook/Dejan Restak

