Spoljašnji ili sredinski činioci imaju veoma značajnu ulogu u formiranju ličnosti. Tu spadaju socijalna sredina u kojoj dete raste i društveni kontekst u kome se nalaze, uključujući kulturu, dominantne načine mišljenja i sisteme vrednosti, kao i načine vaspitanja i obrazovanja.
Antropološki podaci pokazuju da u različitim kulturama postoje velike razlike u pogledu utvrđenog rasporeda obroka, u tome da li se dete doji ili hrani na cuclu, zatim u pogledu, uzrasta i strogosti navikavanja na nošu, što znači da se na iskustvo deteta znatno odražava i kulturna baština sredine u kojoj ono odrasta.
Postoji mnogo razloga zbog kojih sredina bitno utiče na razvoj ličnosti, pre svega je to što se čovek rađa kao bespomoćno biće ii zbog toga su mu potrebne odrasle osobe da zadovolje njegove potrebe. Drugi razlog je to što je procesom evolucije čovek ostao bez svojih instikata, tako da se mora osloniti na ono što stiče spoljašnjim transmisijama. Lišen instikata, čovek je upućen na usvajanje društvenog iskustva koje su prikupila ranija pokolenja putem vaspitanja i obrazovanja.
Kako na razvoj utiče kultura?
Kultura znatno utiče na čitav čovekov život, odražavajući se na njegova saznanja, vrednosne i estetske stavove, težnje, način doživljavanja sveta, shvatanja svoje uloge u njemu i slično, bez čega on ne može da opstane u određenoj zajednici.
Treba imati u vidu da kultura ima sasvim različit status i funkciju u raznim društvenim sistemima. Negde kulturni obrasci služe za „manipulaciju“ ljudima postavši “sredstvo pomoću koga se proizvode poželjne reakcije i guši nepoznati oblik ponašanja”, dok negde omogućavačlanovima društva da izražavaju svoju individualnost , afirmišu i stvaraju svoje ljudske sklonosti i sposobnosti, kao i složeni sistem potreba.
Šta je unutrašnja neravnoteža i kako podstiče razvoj?
Uz navedene spoljašnje faktore koji utiču na razvoj dolazeći iz sociokulturne sredine, važno je pomenuti faktor unutrašnje neravnoteže koji, pored toga što je pod njihovim uticajem, zavisi i od onoga što osoba kao iskustvo ili motiv nosi u sebi. Uravnoteženje među ovim faktorima javlja se kao pokretač samorazvoja. Prema mišljenju Pijažea, poznatog švajcarskog psihologa i filozofa dete poseduje autoregulativne biološke sisteme kojima uspostavlja sve veće stanje uravnoteženosti, što označava što označava razvoj.
Neravnotežu između dečijih želja i osećanja, težnji i interesovanja, sa jedne strane, kao i mogućnosti da ih ostvari i zadovolji, sa druge, izaziva i položaj u kome se dete nalazi. Na primer, protivrečnost između potrebe deteta da učestvuje u životu i radu odraslih i ograničene mogućnosti njenog zadovoljenja velikim delom uslovljava pojavu određenih vrsta igara u kojima dete može bezbedno da ostvaruje svoje potrebe za delovanjem u jednoj socijalno pripremljenoj i premerenoj sredini, na način usklađen sa njegovim sposobnostima.
Kakav je odnos vaspitanja i razvoja?
Odnos vaspitanja i razvoja se postavlja tako što vaspitanje treba da prati razvoj, ali na poseban način, idući ispred njega. To je moguće ako se ono što se kod deteta nalazi u stadijumu sazrevanja i procesi koji još nisu sazreli u trenutku učenja uoče na vreme.
Dakle, razvojne mogućnosti se otvaraju na aktuelnom stupnju razvitka ako se blagovremeno reaguje na njih. Što je dete mlađe utoliko su mu neophodniji pažnja i prisustvo odraslih sa kojima ima odgovarajući emotivni odnos, njihova pomoć, podsticanje i primer na koji će se ugledati.
Da bi se pozitivno odrazilo na razvoj i predstavljalo podršku, vaspitanje treba da se odvija uz najveće uvažavanje dečjih potreba, težnji i interesovanja. Vaspitno delovanje bi trebalo da bude otvaranje mogućnosti i uklanjanje prepreka razvoju deteta, uz oslanjanje na njegovu prirodnu težnju da napreduje i razvija se.