1960. – 1970.
Gotovo svi porođaji su se vršili u okviru bolnica, a doktori su najzad mogli, pomoću tek izmišljenih sistema, da prate rad bebinog srca prilikom porođaja. Antibiotici su postali standardna terapija u postnatalnoj nezi, pa se samim tim smanjio i procenat smrtnih slučajeva. Žene su najzad mogle da kontrolišu rađanje pomoću kontracepcije koju je Uprava za hranu i lekove odobrila 1960. godine.
1970. – 1980.
Prilikom porođaja u bolnici, žene su imale mnogo više opcija za ublažavanje bolova i druge intervencije. Twilight Sleep se više nije primenjivao, već su ga zamenile tehnike poput hipnoze, porođaja u vodi, kao i Lamaze tehnike, koja se u početku bavila isključivo tehnikama disanja koje pomažu trudnici da lakše podnese kontrakcije tokom porođaja. Žene su ohrabrivane da učestvuju u svom porođaju, koliko god mogu. Ovo je bila i decenija kada je epidural postao popularan. Nažalost, epidural je usporavao kontrakcije na polovini porođaja, pa je u ovo vreme izmišljen i Pitocin (lek koji se koristi za izazivanje kontrakcija).
1980. – 1990.
Gotovo polovina žena u svetu odlučivala se za epiduralnu anesteziju na porođaju, a takođe je poboljšana i ultrazvučna dijagnostika, te su roditelji imali priliku da po prvi put čuju otkucaje srca svoje bebe i vide je dok je još u stomaku.
1990. – 2000.
Sve žene su se porađale u bolnici, a konačno su njihove želje bile na prvom mestu, te su mogle, umesto doktora, da donose odluku o tome kako će se njihov porođaj odvijati (naravno, ako je sve u redu). Sve više se primenjivala amniocenteza, invazivna dijagnostička analiza koja utvrđuje prisustvo hromozomskih abnormalnosti kod bebe pre nego što dođe na svet, a takođe je i utvrđivanje pola pomoću ultrazvuka postalo rutina.