Porodica je proces koji nema kraja. Porodica raste i živi posle nas. Naša je obaveza kao sledbenika davnih predaka i kao roditelja budućih generacija, da je očuvamo, da je negujemo, proširimo i da joj udahnemo kvalitet ovog vremena. Da joj raširimo krila i pustimo da poleti. Zabeležila: Ana Velimirović…
Zabeležila: Ana Velimirović
Jedna od najboljih karatistkinja svih vremena Tanja Petrović višestruki je prvak Srbije, prvak sveta, vlasnica je karate kluba „Nippon“, a pored svega toga majka je dvoje dece, Mateja (8) i Tare (13). Kako kaže, karateom je počela da se bavi iz radoznalosti, a tokom svoje karijere bila je prvak sveta, Balkana, Evrope, Japana, Amerike, , Jugoslavije i čak 27 puta državni prvak Srbije. Jedna je od pokretača projekta “Best
Woman Championship” a orijentisan je na promociju i razvoj ženskog sporta u Srbiji i svetu. Njen životni moto je borba;borba za opstanak, uspeh i ciljeve, a sebe opisuje kaoidealistu sklonog hedonizmu.
Ja sam Alisa u zemlji čuda. Putujem kroz vreme i gostujem na planeti Zemlji. Moj sistem vrednosti i način života je možda „nenormalan“ za normalne, ali i ti „normalni“ možda nisu svesni da je sve relativno i da možda upravo oni gostuju na planeti Zemlji! Biti idealista u 21 veku nije baš pohvalno ali, eto, i meni se omakla ta greška. Hedonizam je stanje svesti u kome najviše želim da budem i ka tome težim uz jedan mali uslov…..da ne povređujem druge. Zen filozofija je moje verovanje a život za svaki trenutak je moja borba. Životna energija koju stvaramo svojim pozitivnim gledanjem na svet je pokretač svih mojih akcija i razmišljanja i zato su u mom životu čuda moguća, dešavaju se svakodnevno jer umem da ih prepoznam. Možda bi ljudi rekli da je ova retrospekcija utopija, ali na sreću, ili žalost – to je moj život.
Šta smatrate svojim navećim uspesima na planu karijere ?
Kad pogledam u prošlost vidim sjaj mnogih mojih medalja od kojih mogu da prepoznam zlatnu sa Otvorenog prvenstva Japana, zlatnu sa Otvorenog prvenstva USA, zlatnu sa Evropskog i Svetskog prvenstva…. ali one sa vrata mojih članova Kluba, moje dece, najviše sjaje! One sjaje sadašnjošću i budućnošću. Medalje moje dece su nastavak moje karijere….
Porodica je proces koji nema kraja. Porodica raste i živi posle nas. Naša je obaveza kao sledbenika davnih predaka i kao roditelja budućih generacija, da je očuvamo, da je negujemo, proširimo i da joj udahnemo kvalitet ovog vremena. Da joj raširimo krila i pustimo da poleti. U ovom trenutku moj najveći porodični uspeh će biti ako Matej dobije dobru ocenu na kontrolnom iz matematike!
Kako biste opisali svoju decu?
Tara, 13g:
Naš prvi eksperiment, koliko dete može da razvije svoje psiho-motoričke, intelektualne, emotivne i socijalne sposobnosti od trenutka začeća, života u materici, neposredno po rođenju, u ranom dečjem uzrastu i evo, sada do puberteta. Veoma samostalna, svestrana i osposobljena za život. Odgovorna i organizovana sa već izabranim ciljevima. Ratnička disciplina koju ima pomaže joj u koncentraciji na svaki trenutak izabrane aktivnosti, od igranja do učenja. Pomalo zatvorena, arogantna i još uvek,hvala Bogu, dete sa svojih 13 godina.
Matej 8.g:
Otvorena knjiga! Ako nešto ima na pameti to se vidi u očima. Nasmejano trči kroz život raširenih ruku. Sve bi da vidi i upozna, radoznao u svojoj nezrelosti. Nepredvidiv, emotivan i nesiguran. Životni poziv mu je „penjač po drveću“. Jedino je na visinama u krošnjama visokih stabala siguran, koncentrisan i pažljiv. Eh.. kad bi tu mogla da se uči matematika…
Da li imaju crte maminog snažnog karaktera?
Uče, to je za sada sigurno. Imaju dobre primere svojih roditelja i prijatelja porodice. Svet im je na dlanu jer dosta putuju a i ljudi iz celog sveta, vrhunski u svojim profesijama, dolaze u našu kuću. To je dobar put na kom usvajaju određene vrednosti i ugrađuju ih u sebe.
Kako usklađujete tako naporan posao sa roditeljstvom?
Moj posao nije naporan jer ga volim. Upravo ja određujem granice mog posla. Mogu da ga nemam, da ga malo imam ili da radim bez prestanka. Najviše volim da kombinujem , da izgorim u ostvarenju i realizaciji neke dobre ideje i onda da se odmorim uz windsurfing, dobru knjigu ili putovanje sa Matejom i Tarom. Biti roditelj njima dvoma u mom slučaju, znači biti pomalo roditelj svoj deci u Klubu! To je nerazdvojivi deo mog života. Svi živimo kao u velikoj zajednici-porodici i moja rođena deca imaju tu sreću da rastu u NIPPONU.
Koliko je odsutnost na raznim takmičenjima teško padala vama i vašoj porodici?
Moram da priznam da je to bilo tužno za njih, jer bez obzira na važnost moje misije da budem prvak sveta, spasim Srbiju za vreme sankcija, budem prvak Japana.. za njih je posledica ista – nema mame! Pomoć u kući koju imam umnogome nadomesti moje odsustvo ali se ipak u njihovom životu oseća taj nedostatak, ma koliko god se ja trudila da ih često vodim sa sobom. Dobra stvar u svemu tome je kvalitetno provođenje vremena kad smo zajedno uz puno emocija, komunikacije i doživljaja koje organizujemo.
Da li ste ikada uporedili borbu u sportu sa borbom roditeljstva i karijere?
Moj životni moto je borba. Od kada se rodite borite se za opstanak, borite se za naklonost ljudi do kojih vam je stalo, borite se za uspeh, ostvarenje ciljeva, borite se da pobedite neuspeh, borite se za druge i za ideale…. Nateže borbe su one sa samim sobom, kad se menjate i odlučujete. Moje borbe u sportu su me naučile da primenjujem iste taktike i u privatnom životu, da uporno radim do savršenstva tehničkih zadataka koje želim da primenim. Samurajski mentalitet me je naučio da ne odustajem pred teškoćama i da se izdignem kad je najteže, a da pri tom zadržim dostojanstvo i ljudskost. U mom životu nema podele : karijera–porodica. Borba je smisao u svemu.
Budući da niste aktivna takmičarka, da li to znači da ste porodicu stavili ispred karatea?
Nisam aktivna takmičarka jer mi je 44 godine, mada bi mogla da budem s obzirom na fizičku formu i kondiciju kao i iskustvo. Vrlo rado bih se još takmičila ukoliko mi neko obezbedi osobu koja će da radi domaće zadatke i drži treninge u Klubu kad nisam tu. Moja porodica je rasla kroz moje takmičarske uspehe s obzirom da sam postala prvak sveta kada je Tara imala 3 godine a prvi profesionalni ugovor sam potpisala sa Iranskom karate federacijom kada je Matej trebalo da se rodi!
Da li mislite da će vaša deca ići vašim stopama i opredeliti se za sport kao poziv?
Moguće je, ukoliko u sportu pronađu onu nepoznatu nit koja ih vuče napred i tera da istražuju, da se dokazuju, da trpe i da se bore za ostvarenje svojih želja. S druge strane, u porodici vrhunskih sportista ili jednog roditelja, deci je uglavnom sve poznato, druže se sa svim tim veličinama o kojima neki klinci sanjaju, imaju veliko iskušenje ispred sebe sa kojim se suočavaju svaki dan – da budu bolji od svojih roditelja! Neki klinci se ne upuste u taj izazov…. preteško je.
Da li biste im to preporučili?
Uvek! Sport je najlepše mesto odrastanja dece, naročito sada u ovim uslovima u kojima živimo. Kontrolisana i usmerena, kvalitetna fizička aktivnost pod nadzorom stručnjaka je neophodna svakom detetu. To je kao jedan paralelni svet koji živite gde se sva životna scenaria odigravaju u vašem životu, ali bez teških posledica po stvarnost….jer uvek možete da izađete iz sale. Ono što se zove vrhunski sport je nešto drugo. Za ovaj način života je potrebno složiti ceo mozaik. To je ozbiljna odluka i velika posvećenost, jednostavno, nisu svi sposobni za to.
Osim karatea bavite se i ekstremnim sportovima i muzikom. Koliko vremena imate za hobi?
Volela bih da u drugom životu napravite intervju sa Tanjom Petrović, čuvenom pijanistkinjom, ili pevačicom. Ne bi bilo loše ni da pričamo o mojim knjigama, romanima, putovanjima i poezijom. Kada bi me u tom životu zatekli kako se penjem na Himalaje ili skačem iz aviona imali bi fantastičnu priču o čoveku kroz čije vene teče adrenalin i koji pomera granice mogućeg svojim stanjem duha. Možda je i ovaj trenutak postojanja u vremenu priprema za jedan takav intervju….
Da li uključujete decu u te aktivnosti ili su one tu “za vašu dušu”?
Naravno da uključujem decu, moju rođenu, decu moga Kluba, decu mojih prijatelja, decu slučajnih prolaznika… Prošle godine smo održali sportski kamp na Srebrnom jezeru „This is Sparta“ a ove godine su deca kampovala na Adi Ciganliji u okviru kampa Budo park. Cilj je bio da polaznici kampa nauče da se snalaze u prirodi, da upoznaju borilačke veštine koje jačaju karakter, da se spreme za predstojeću sportsku sezonu, da nauče o japanskim umetnostima i zanatima kroz radionice koje smo organizovali, da razviju koncentraciju i pažnju učešćem u ekstremnim sportovima(penjanje i ronjenje), da se osamostale, druže i zabave. Najvažnije ove godine je bilo da nauče šta je ZEN i šta je koncentracija. Cilj mog karate kluba u radu sa decom je edukacija i osposobljavanje za život kroz sport i veštine.
Sva sreća što su te aktivnosti vezane i „za moju dušu“.
Koji ste san imali kad ste bili dete?
Želela sam da naučim da sviram usnu harmoniku, jer gde god da idem nosim orkestar sa sobom i uživam u muzici. Želela sam da naučim stepovanje, jer gde god da se nalazim mogu samo da ustanem i zaigram. Želela sam da postanem prvak sveta, jer s kim god da se sretnem osećam se moćno i sigurno. Duboko sam bila uverena da su vanzemaljci odabrali baš mene kao primerak ove planete, koji žele da prouče i odvedu u svoj svet na nekom drugom delu univerzuma. Bila sam spremna sa otvorenim prozorom svake noći sve do završetka srednje škole….pa i malo duže. Još uvek mislim da traže tačnu adresu i držim odškrinut prozor.
Da li i malu decu treba pustiti da biraju svoj put i prate svoj san?
Moja Biblija u dečjem svetu odrastanja je bila knjiga Slobodna deca Samerhila, Aleksandra Nila. Ideje o srećnom čoveku i slobodi biranja svog puta uz pomoć odraslih kroz porodicu i sistem školovanja su me opčinile još kao malu. Ostvarivanje punog ljudskog potencijala i koncept zadovoljnog pripadnika ljudske zajednice, bez obzira da li je čovek čistač ulica ili doktor , bio je postulat u koji sam želela da verujem. Kada je moj tata taktički kupio knjigu „Samerhil – za ili protiv“ , krišom sam je čitala da ne vidi, jer sam mislila da će zaključak čitanja biti urušavanje mojih verovanja o postojanju takve škole i koncepta. Međutim, još uvek verujem da se sloboda deteta i ostvarenje njegovih potencijala ostvaruje samo iz otvorene ruke strelca koji odapinje strelu…do neslućenih visina.
Treba voleti i umeti.
(Roditelj & dete, oktobar 2011.)
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Nema komentara.