Jučer na plaži gledam jednu simpa obitelj s četvero djece stare otprilike 2, 4, 6 i 9 godina. Otac je stavio troje njih na dasku za jedrenje (sve osim najmlađeg koji je ostao s mamom na plaži), najmlađem od ovih na dasci stavio pojas za spasavanje, otfurao ih jedno 15 metara od plaže, dao im dva vesla i potom otplivao na obalu.
Pa smo gledali timski rad – kako će ovo dvoje najstarijih doveslati sebe i maloga na obalu. Za to vrijeme je najmlađi spretno ekvilibrirao po kamenju na obali a onda skupljao češere u neku rupu među kamenjem… Ja to gledam kao primjer pametne posvećenosti djeci: svi nešto rade, svi su stalno nečim zaokupljeni a nitko im ne podilazi niti ih stalno opominje. Roditelji nekako uspijevaju postići (samo)organizaciju i (samo)disciplinu djece bez podilaženja djeci i bez grubog nadzora nad njima. Nekako uspijevaju njihovu međusobnu dinamiku koristiti u funkciji općeg boljitka.
Nekako uspijevaju stvoriti atmosferu koja je ugodna i njima samima i svima oko njih. Pa se pitam: imaju li ovi roditelji sreće što su im djeca odgojena ili ova djeca imaju sreću odrastati uz roditelje koji ih uspješno uspijevaju odgajati?
Autor: Edita Slunjski
