Kritika na ovim prostorima nikada i nije služila da se neko popravi, nego da ostane servilan i da se slučajno ne otrgne kontroli. Još od primarne porodice se forsira ideja da nikada nismo dovoljno dobri, da uvek mora još i više.
Ranije je to nekako i funkcionisalo – bili smo nesrećni i bez samopouzdanja, ali je to bilo dovoljno za život. Danas, zbog promene vrednosnog i ekonomskog sistema, to je dovoljno samo za preživljavanje.
To nas, naravno, čini besnim. U društvu u kojem samokritika ne služi tome da te popravi, već da te unizi, logično je da ima i onih koji nemaju nikakvog obzira prema drugima i uspevaju bez obzira na žrtve. Njih često zovemo narcisima, iako sebi nećemo da priznamo očiglednu istinu: mi smo odrasli u narcistističkoj i graničnoj kulturi, u kojoj je većina stanovništva narcistična, bilo u tome da veruje da vredi i da je uvek u pravu, bez obzira na to šta drugi govore, ili u tome da ne vredi i da nije nikada u pravu, bez obzira na to šta drugi govore.
Naš kolektivni manjak samopouzdanja nije odraz manjka, već viška narcizma. Kroz porodicu se forsirala ideja da nikada nismo dovoljno dobri ukoliko nismo savršeni, i ta savršenost je odraz našeg narcizma.
Mi bi da nas niko ne ugrožava, da nas niko ne kritikuje, da nas svi vole i da nam niko ne zameri. Ta želja da budemo savršeni je narcistička i ona održava naše simptome naučene bespomoćnosti i strahova.
Autor: Milan Damjanac