Autor: prof. dr Aleksandar Jugović, redovni profesor Univerziteta u Beogradu
Algoritmi danas ne određuju samo šta će deca gledati na internetu. Sve snažnije utiču na način na koji uče, razmišljaju, grade identitet i doživljavaju svet. Zato pitanje algoritama više nije samo tehnološko, već i vaspitno, razvojno i bezbednosno pitanje.
Nevidljivi digitalni urednik
Deca danas ne odrastaju samo uz porodicu, školu i vršnjake. Sve češće odrastaju i uz algoritam. Algoritam možemo zamisliti kao nevidljivog digitalnog urednika. On svakog dana odlučuje koji će se sadržaji pojaviti na ekranu našeg telefona ili računara. Što više koristimo neku platformu, to nas algoritam bolje upoznaje i sve preciznije bira sadržaje za nas.
Kod dece taj izbor nije beznačajan. Vremenom algoritam ne utiče samo na ono što dete gleda, već i na ono o čemu razmišlja, šta ga zanima, čega se plaši, šta želi i kako razume sebe i svet oko sebe. Zbog toga, roditelji danas ne dele vaspitni uticaj samo sa školom i vršnjacima. Sve češće ga dele i sa algoritmima.
Pitanje algoritama nije samo pitanje tehnologije, već i pitanje bezbednosti, razvoja i dobrobiti dece. Jer ono što dete svakodnevno gleda, sluša i doživljava na internetu može uticati na njegove stavove i emocije, ali i na ponašanje i razumevanje rizika kojima može biti izložen.
To više nije naučna fantastika, već svakodnevica miliona dece. Nije više dovoljno pitati koliko vremena dete provodi na internetu. Mnogo je važnije zapitati se: kakav digitalni svet vaspitava naše dete?
Paradoks digitalne povezanosti
Nikada nije bilo više mogućnosti za komunikaciju, a istovremeno nikada više usamljenosti.
Jednim dodirom ekrana deca mogu razgovarati sa ljudima širom sveta. Ipak, digitalna povezanost ne garantuje emocionalnu bliskost. Mnoga deca provode sate u virtuelnoj komunikaciji, dok istovremeno imaju sve manje prilika za razgovor licem u lice, zajedničku igru, tišinu i razvijanje unutrašnjeg dijaloga. Upravo u tim trenucima nastaju empatija, samopouzdanje i sposobnost da razumemo sopstvene emocije. Kada ih nema, ostaje osećaj povezanosti bez stvarne bliskosti.
Borba za pažnju
Živimo u vremenu u kojem najveća vrednost više nije informacija. Najvredniji resurs postala je ljudska pažnja. Digitalne platforme osmišljene su tako da korisnika zadrže što duže. Svaki novi video, preporuka i obaveštenje deo su sistema koji se neprestano bori za još nekoliko sekundi naše pažnje.
Kod dece, čiji se mozak još razvija, posledice mogu biti posebno izražene. Sve je teže zadržati koncentraciju, čitati duže tekstove, učiti bez prekidanja ili jednostavno ostati sam sa sopstvenim mislima. Kriza pažnje tako postaje i moguća kriza unutrašnjeg života deteta.
Ko danas oblikuje identitet?
Mladi danas identitet ne grade samo u porodici, školi ili među prijateljima. Grade ga i u digitalnom okruženju. Platforme ne prenose samo sadržaje. One neprestano šalju poruke o tome šta znači biti uspešan, lep, popularan ili vredan pažnje. Ono što algoritam često prikazuje lako može postati merilo normalnosti, iako predstavlja samo mali deo stvarnosti.
Zbog toga digitalna pismenost danas nije samo vezana za tehničke veštine korišćenja interneta. Ona podrazumeva sposobnost da mladi razumeju kako digitalno okruženje utiče na njihovu sliku o sebi.
Digitalna otpornost kao nova pismenost
Rešenje nije zabrana interneta, niti povratak u analogni svet. Tehnologija će ostati sastavni deo života budućih generacija. Naš zadatak nije da decu udaljimo od digitalnog sveta, već da ih naučimo kako da u njemu ostanu slobodni. To znači razvijati kritičko mišljenje, razgovarati o sadržajima koje gledaju, učiti ih da prepoznaju manipulaciju, negovati vreme bez ekrana i podsticati stvarne odnose sa porodicom i vršnjacima.
Digitalna otpornost podrazumeva i sposobnost deteta da prepozna manipulaciju, rizične kontakte, dezinformacije i sadržaje koji mogu ugroziti njegovu bezbednost ili mentalno zdravlje. Najvažnije pitanje nije šta algoritam zna o našem detetu. Najvažnije pitanje je koliko naše dete poznaje sebe.
Izbor je i dalje naš
Veštačka inteligencija i algoritmi nastaviće da oblikuju svet u kojem će odrastati nove generacije. Ipak, budućnost nije unapred određena. Ona zavisi od toga da li ćemo decu učiti samo kako da koriste tehnologiju ili i kako da razumeju njen uticaj.
Ako želimo bezbednije digitalno okruženje, nije dovoljno razvijati nove tehnologije. Novim generacijama treba pomoći da digitalne platforme koriste odgovorno, kritički i sa svešću o njihovim pozitivnim i negativnim uticajima.
Digitalna bezbednost ne počinje instaliranjem aplikacije za roditeljsku kontrolu. Ona počinje razgovorom između roditelja i deteta.
Algoritmi mogu predlagati sadržaje, ali vrednosti, empatiju, odgovornost i sposobnost da volimo – i dalje učimo jedni od drugih.
Deca algoritma nisu samo današnja deca.
To smo, sve više, svi mi.
Zato je vreme da, pre nego što postanemo „ljudi algoritma“, ostanemo ljudi jedni drugima.


